Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2683/07 („Perić“ d.o.o.,)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Protek roka
- Suparničari
- Revizija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2683/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2683/07, rješavajući apelaciju „Perić“ d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Perić“ d.o.o. podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-07-
000 410 i presude Okružnog suda u Bijeljini, broj 012-0-Gž-07-000038, od 2. februara 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. „Perić“ d.o.o., (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, zastupano po direktoru, Mitru Periću, podnijelo je 5. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini, broj 012-0-Gž-07-000038, od 2. februara 2007. godine i rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-07-000 410. Apelant je tražio i privremenu mjeru odgađanja izvršenja presude Osnovnog suda u Bijeljini, broj P. 14222/04, od 6. novembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Bijeljini, broj 012-0-Gž-07-000038, od 2. februara 2007. godine, a čije izvršenje je dozvoljeno u izvršnom postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Bijeljini, pod brojem 080-0-I-07-000-420.
2. Tužioci (44 osobe) su u toku 2004. godine pokrenuli parnični postupak radi ispunjenja ugovora protiv apelanta, a koji se odnosio na isplatu mjesečne naknade od 300 KM u slučaju da apelant ne izvršni izgradnju objekta, u koji su se tužioci trebali useliti, do ugovorenog roka. Pravosnažnom presudom Okružnog suda u Bijeljini, broj 012-0-Gž-07-000038, od 2. februara 2007. godine, kojom je potvrđena presuda Osnovnog suda u Bijeljini, broj P. 14222/04, od 6. novembra 2006. godine, apelant je obavezan da svakom od tužilaca isplati iznos od 4.200 KM sa zateznom kamatom počev od 15. aprila 2004. godine pa do konačne isplate, te im naknadi troškove postupka u iznosu od 31.100 KM, a sve u roku od 30 dana od dana podnošenja odluke pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Nakon toga, apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je rješenjem, broj 118-0-Rev-07-000 410, odbacio reviziju kao nedopuštenu. Vrhovni sud Republike Srpske je obrazložio da su tužioci imali svojstvo formalnih suparničara, jer su zasnivali svoje tužbene zahtjeve na istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu. Stoga se vrijednosti njihovih zahtjeva nisu mogle zbrajati, već se dozvoljenost revizije morala cijeniti prema vrijednosti zahtjeva svakog tužitelja ponaosob. Kako niti za jednog od tužilaca vrijednost pobijanog dijela tužbenog zahtjeva ne ispunjava propisani imovinski cenzus od 10.000 KM za izjavljivanje revizije, revizija se morala odbaciti kao nedozvoljena.
4. Apelant se žali na meritoran stav iz potvrđujuće presude Okružnog suda u Bijeljini, kao i na obrazloženje iz procesnog rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, kojim je odbačena njegova revizija kao nedozvoljena. Tvrdi povredu prava na pravično suđenje i imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencija.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4)protekao je rok za podnošenje apelacije; [...]».
6. Prvo pitanje koje se nameće Ustavnom sudu jeste pitanje zadnjeg djelotvornog pravnog lijeka, koji je bio moguć prema zakonima Entiteta u konkretnom slučaju. Naime, apelant pobija dvije sudske odluke, koje su različite po svom pravnom karakteru. S jeden strane, žali se na pravosnažnu presudu Okružnog suda, broj 012-0-Gž-07-000038, od 2. februara 2007. godine, kojom je potvrđena presuda Osnovnog suda u Bijeljini, broj P. 14222/04, od 6. novembra 2006. godine, a kojom je meritorno okončan slučaj. S druge strane, žali se na rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-07-000 410, kojim je odbačena njegova revizija iz formalnih razloga. Ukoliko bi se utvrdilo da je konačna odluka, u smislu ustavnopravnog principa iscrpljivanja pravnih lijekova, u konkretnom slučaju bila presuda Okružnog suda, tada bi revizija bila nedjelotvoran pravni lijek, te bi Ustavni sud morao utvrditi da li je apelant, od dana uručenja te presude uložio apelaciju u roku od 60 dana kako je to propisano članom 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda. Ukoliko bi se, pak, utvrdilo da je revizija bila dozvoljena, tada bi Ustavni sud utvrdio povredu prava apelanta na pristup sudu, jer bi Vrhovni sud Republike Srpske uskratio apelantu mogućnost, koja mu pripada po zakonu, da ispituje zakonitost drugostepene, pravosnažne presude pred još jednom djelotvornom sudskom instancom. Pravo na pristup sudu, naime, ne odnosi se samo na prvostepeni postupak, već i na daljnje pravne lijekove koji su predviđeni u zakonu. Primjena procesnih normi o dozvoljenosti jednog pravnog lijeka ne smije da bude arbitrarna (vidi mutatis mutandis Odluku Ustavnog suda, broj U 40/02, od 4. marta 2004. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 15/04; vidi i CH/03/14742, Aziz Džafić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, Odluka o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu, od 13. septembra 2006. godine, tačka 51. i dalje).
7. Ustavni sud prihvaća mišljenje Vrhovnog suda Republike Srpske u vezi sa dozvoljenošću prava na izjavljivanje revizije. Član 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03 i 74/05) propisuje da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 KM. Tačno je, što apelant tvrdi, da je u tužbi navedena vrijednost spora 100.000 KM, dok je ukupna vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude 176.400 KM. Međutim, također je tačno da se svi tužioci pravno moraju tretirati kao formalni suparničari. Karakteristika formalnih suparničara, za razliku od materijalnih suparničara, jeste činjenica da oni svoje zahtjeve iste vrste zasnivaju na, kako je to Vrhovni sud Republike Srpske pravilno ukazao, istovrsnom (simile ius, simile factum), a ne istom, činjeničnom i pravnom osnovu (član 362. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Upravo iz ovog razloga, vrijednosti tužbenih zahtjeva se kod formalnih suparničara mora pojedinačno navesti, te se ne primjenjuje član 318. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Ako jedna tužba protiv istog tuženog obuhvata više zahtjeva koji se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu, vrijednost se određuje po zbiru vrijednosti svih zahtjeva“). Daljnja bitna karakteristika jeste da se formalni suparničari saslušavaju u svojstvu svjedoka, a ne stranaka, kao kod materijalnih suparničara. Prema tome, formalni suparničari, u principu, ostaju samostalni, iako su povezani jednim parničnim postupkom. Formalni suparničari nastavljaju voditi postupak isključivo u svoje ime, dok njihove „radnje ili propuštanja ne koriste niti štete drugim suparničarima (član 365. Zakona o parničnom postupku). Iz toga slijedi da svaki formalni suparničar samostalno disponira svojim tužbenim zahtjevom, a nadležni sud može različito odlučiti za pojedine formalne suparničare. Prema tome, formalno suparničarstvo je pravni institut, koji ima za cilj, prije svega, da se postupak vodi na što ekonomičniji način. Ta činjenica, međutim, ne bi smjela da se zloupotrijebi u pogledu korištenja pravnih lijekova, te da se zaobiđe zabrana izjavljivanja revizije ukoliko jedna ili više stranaka ne ispunjava imovinski zakonski cenzus od 10.000 KM. Drugim riječima, niti tužioci niti tuženi ne smiju zloupotrijebiti činjenicu da u konkretnom slučaju nastupaju jednom tužbom kao formalni suparničari, tj. da je protiv tuženog pokrenuta jedna parnica od strane formalnih suparničara. Da su tužioci nastupali pojedinačno, što je procesno bilo moguće, niti pojedini tužioci niti tuženi ne bi imali pravo na izjavljivanje revizije.
8. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant nije u pravu kada je tvrdio da je Vrhovni sud Republike Srpske uskratio pravo na pristup sudu u revizionom postupku svojim arbitrarnim tumačenjem relevantnih odredbi o dozvoljenosti revizije. Samim tim, zadnji efektivan pravni lijek bila je žalba drugostepenom sudu, a konačna odluka, u smislu principa iscrpljivanja pravnih lijekova, presuda Okružnog suda, broj 012-0-Gž-07-000038, od 2. februara 2007. godine. S obzirom na to da je apelantu uručena ova presuda Okružnog suda, u svakom slučaju, prije 3. augusta 2007. godine, kada je Vrhovni sud Republike Srpske donio reviziono rješenje, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 5. oktobra 2007. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda, broj 012-0-
Gž-07-000038, od 2. februara 2007. godine.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović