Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3491/07 (L. Z.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3491/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-3491/07, rješavajući apelaciju Ljube Zotovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljube Zotovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Kž-
07-000 063 od 30. oktobra 2007. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj K-18/05 od 25. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubo Zotović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je, 18. decembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 015-0-Kž-07-000 063 od 30. oktobra 2007. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-18/05 od 25. juna 2007. godine. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi naložio Osnovnom sudu stavljanje van snage poziva za upućivanje na izdržavanje kazne zatvora, broj 095-0-Iks-07-000-082 od 5. decembra 2007. godine, do donošenja konačne odluke o ovoj apelaciji.
2. Okružno tužilaštvo u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) je optužnicom, broj Kt-
243/04 od 2. novembra 2004. godine, apelanta optužilo zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KS RS). Osnovni sud je Presudom, broj K-18/05 od 25. juna 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj 015-0-Kž-07-000 063 od 30. oktobra 2007. godine, apelanta oglasio krivim što je, 2. aprila 2003. godine, u mjestu Gljiva, Opština Trebinje, na dijelu magistralnog puta M-
20, upravljajući putničkim vozilom, protivno odredbi člana 164. Zakona o osnovama bezbijednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOBS), upravljao putničkim motornim vozilom sa koncentracijom alkohola u krvi od 0,75 promila, te protivno odredbi člana 41. ZOBS-a propustio da se navedenim vozilom kreće svojom desnom stranom kolovoza u smjeru kretanja vozila Bileća – Trebinje, pri tom olako držeći da tim propustima neće ugroziti ostale učesnike u saobraćaju. Usljed ovih propusata, prije mimoilaženja sa drugim putničkim motornim vozilom, kojim je upravljao Momo Radović (u daljnjem tekstu: oštećeni), koji je dolazio iz suprotnog pravca, apelant je svojim vozilom prešao na suprotnu lijevu staranu i izazvao saobraćajnu nesreću, usljed čega je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede u vidu preloma devet rebara na desnoj strani, raskidanje mišića u visini preloma rebara i rascjep torakalne aorte, zbog kojih povreda i iskrvarenja je istog dana preminuo u Opštoj bolnici u Trebinju. Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci.
3. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je istakao da je nakon analize i ocjene svakog dokaza pojedinačno i dovođenja u uzajamnu vezu, sud sa sigurnošću utvrdio da je dokazima optužbe nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja. Naime, prema nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, uzrok saobraćajne nesreće jeste prelazak vozila kojim je upravljao apelant sa desne na lijevu nepripadajuću mu stranu, prije mimoilaženja sa putničkim vozilom koje se iz suprotnog pravca kretalo svojom desnom saobraćajnom trakom. Isključivi uzrok ove saobraćajne nesreće, kako obrazlaže taj sud, jeste ponašanje apelanta. Nesporno je nadalje utvrđeno da je apelant u vrijeme saobraćajne nesreće bio pod uticajem alkohola sa koncentracijom od 0,75 promila. Tezu odbrane da je kod apelanta u trenutku saobraćajne nesreće došlo do organskog poremećaja usljed bolesti koja je posljedica dugotrajnog degenerativnog procesa, zbog koje može doći do prekida dotoka krvi u mozak, a što je prouzrokovalo ponašanje apelanta i dovelo do saobraćajne nesreće, sud nije prihvatio kao dokazanu, jer vještaci odbrane nisu bili kategorični da se takvo stanje upravo i desilo, niti ima podataka da je apelant ranije imao takve simptome. Osnovni sud je obrazlažući presudu istakao da je nesporno utvrđeno da je apelant počinio navedeno krivično djelo, da je u vrijeme izvršenja djela bio uračunjiv i da je djelo počinio iz svjesnog nehata, jer je bio svjestan da kršenjem saobraćajnih propisa može ugroziti javni saobraćaj i dovesti u opasnost život ljudi, ali je olako držao da do posljedica neće doći odnosno da će ih moći spriječiti.
4. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelanta donio presudu kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U pogledu žalbenog prigovora koji se odnosi na bitnu povredu postupka, taj sud je u obrazloženju presude naveo da je prigovor neosnovan, jer je Osnovni sud izvedene dokaze cijenio sa potrebnom pažnjom, u sklopu kompletne procesne građe, a o njihovoj prihvatljivosti dao jasne i određene razloge, kao i onim dokazima koje nije prihvatio. Po ocjeni tog suda, žalba bezrazložno poklanja značaj odstupanju nalaza dva vještaka, vezano za procenat alkoholisanosti u vrijeme izvršenja djela, jer se radi o maloj razlici u procjeni alkoholisanosti koja sa aspekta ocjene sposobnosti apelanta za bezbjednu vožnju nema karakter odlučnog značaja.
5. Apelant smatra da mu je presudama Okružnog i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda navedenog prava, kako ističe apelant, odnosi se na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Pristup sudu nije mu bio omogućen suštinski već samo formalno. Naime, u postupku je, kako tvrdi apelant, prema vještačenjima koje su dali vještaci odbrane, nepobitno utvrđeno da je kod njega, prije nastanka saobraćajne nesreće došlo do cervikobrahijalnog sindroma, dakle prvremenog poremećaja stanja svijesti, što je u konkretnom slučaju moglo dovesti do gubitka svijesti, ali su redovni sudovi, suprotno ovako utvrđenom činjeničnom stanju zaključili da odbrana nije dokazala da je poremećaj stanja svijesti uzrok nastanka saobraćajne nesreće. To je, po apelantovom mišljenju potpuno proizvoljan i neosnovan stav koji je suprotan stanju dokaza u spisu. Zbog navedenog, apelant je predložio da se njegova apelacija usvoji i pobijane presude ukinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Herecgovine zaštićenih prava.
8. U pogledu apelantovog prigovora da mu je onemogućen pristup sudu, pa prema tome i raspravljanje pred sudom, odnosno da taj pristup nije bio suštinski već samo formalan, Ustavni sud konstatuje da upravo suprotno navodima iz apelacije proizilazi da je apelant imao pravo pristupa sudu na dvije sudske instance i da se koristio svojim procesnim pravima. Naime, krivični postupak je započeo podnošenjem optužnice, odnosno njenim potvrđivanjem od strane Osnovnog suda, na osnovu koje je isti sud proveo dokaze optužbe: saslušanjem svjedoka, vještaka, uvidom u materijalne dokaze i dokaze odbrane: saslušanjem vještaka, apelanta u svojstvu svjedoka i izvršio uvid u materijalne dokaze koje je ponudio apelant. Iz navedenog proizilazi da je apelantu bilo omogućeno da predlaže dokaze u prilog svoje odbrane, koje je prvostepeni sud cijenio sa drugim dokazima, a nakon toga mu je omogućeno pravo žalbe koje je neodvojivo od prava na pravično suđenje i kojim se osigurava instanciono ispitivanje, dakle kontrola zakonitosti i pravilnosti sudskih odluka prije nastupanja njihove pravosnažnosti. Iz predmetne apelacije i osporenih sudskih odluka proizilazi da su apelantu navedena zagarantovana prava bila omogućena, te da njegovo nezadvoljstvo ishodom navedenog krivičnog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, zbog čega su navodi apelanta u pogledu povrede prava pristupa sudu očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Što se tiče prigovora apelanta da su proizvoljno cijenjeni nalazi i mišljenja vještaka medicinske struke – specijaliste neuropsihijatra i specijaliste za sudsku medicinu, na okolnost procenta alkohola u krvi i razloga za poremećaj i gubitak stanja svijesti, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak isključiivo redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud u načinu ocjene provedenih i prihvaćenih dokaza od strane redovnih sudova, nije našao proizvoljnost u postupanju. Naime, Osnovni sud je sve dokaze razmotrio posebno i u vezi sa drugim dokazima, razvrstao ih u kategoriju prihvatljivih i onih kojima se nije mogla pokloniti vjera, pri čemu su svi dokazi, pa i nalazi vještaka odbrane, imali ravnopravan tretman i dovedeni u vezu sa drugim dokazima, na osnovu kojih je nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. U postupku pred redovnim sudovima utvrđeno je da je apelant, upravljajući putničkim motornim vozilom izazvao saobraćajnu nezgodu direktnim čeonim sudarom sa putničkim motornom vozilom kojim je upravljao oštećeni, a uzrok saobraćajne nezgode po nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, kojeg je sud prihvatio kao objektivan i stručan jeste prelazak vozila kojim je upravljao apelant sa desne na lijevu nepripadajuću mu saobraćajnu traku, što je u suprotnosti sa članom 41. ZOBS-a, kojim je propisano da se vozilo kereće desnom stranom, čak i onda kad na putu nema drugih vozila. Pored navedenog, utvrđeno je da je apelant u vrijeme saobraćajne nezgode bio pod uticajem alkohola sa koncentracijom od 0,75 promila, što je u suprotnosti sa članom 164. ZOBS-a, jer se smatra da je pod dejstvom alkohola lice za koje se analizom krvi ili urina utvrdi da sadržina alkohola u krvi iznosi više od 0,5 gram/kilogram. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je naveo jasne i logične razloge zbog kojih nije prihvatio dokazanim tezu odbrane da je u konkretnom slučaju na strani apelanta došlo do organskog poremećaja usljed bolesti koja je posljedica dugotrajnog degenerativnog procesa, koji po mišljenju Ustavnog suda nisu proizvoljni, već upravo suprotno, sasvim jasni i precizni, iz čega proizilazi zaključak da su navodi apelanta i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant u konkretnom slučaju, osim paušalnih navoda o povredi prava na pravično suđenje, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tog prava. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, kao i da postoji išta što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenioce ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenje Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.