Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2686/06 (Z. R.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2686/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 2686/06, rješavajući apelaciju Zdravka Radete, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Radete podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Rev-06-000-060 od 18. augusta 2006. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju, broj Gž-66/05 od 28. septembra 2005. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju, broj P-180/96 od 14. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Radeta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, koga zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnio je, 18. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000-060 od 18. augusta 2006. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-66/05 od 28. septembra 2005. godine, i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-180/96 od 14. decembra 2004. godine.
2. Osnovni sud je Presudom, broj P-180/96 od 14. decembra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda, broj Gž-66/05 od 28. septembra 2005. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se Ministarstvo odbrane Republike Srpske, V.P. 7229 Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu na ime sticanja bez osnova za uložena sredstva u zgradu tužene, bivši «Dom JNA», isplati iznos od 26.947,00 KM, zajedno sa kamatama, počev od 1. oktobra 1991. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.247,50 KM. Obrazlažući presudu, Osnovni sud je naveo da je apelant kao zakupac, sa pravnim prednikom tužene (V.P. 6143 Trebinje), kao zakupodavcem, 7. juna 1991. godine, zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora u Trebinju, u objektu «Doma JNA» na određeno vrijeme, od 1. jula 1991. godine do 1. jula 1996. godine. U predmetnom ugovoru je, pored ostalog, navedeno da apelant prima poslovne prostorije u ispravnom stanju, te da je njegova obaveza da iste opremi i namjesti, radi čega je prva tri mjeseca oslobođen obaveze plaćanja zakupnine shodno članu 14. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SRBiH», br. 33/77, 12/87 i 30/90). Apelant nije bio ovlašten da za vrijeme trajanja zakupnog odnosa u poslovnim prostorijama vrši bilo kakve izmjene odnosno građevinske radove bez saglasnosti zakupodavca (čl. 16. i 23. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija). Unatoč tome, apelant je izvršio određene građevinske zahvate na adaptaciji i preuređenju zakupnog prostora. Shodno navedenom, Osnovni sud je zaključio da bi tek u situaciji ako bi ulaganjem apelantovih sredstava u sporni objekat porasla promenta vrijednost istog, radilo o sticanju bez osnova na strani tužene. Osim toga, sud je naveo da je apelant predlaganjem vještačenja trebao izvoditi dokaz radi utvrđivanja činjenice da li je došlo do porasta prometne vrijednosti spornog objekta, a ne samo utvrđivati visinu uloženih građevinskih radova, a ovo posebno imajući u vidu što je apelant objekat bivšeg «Doma JNA» primio u potpuno ispravnom stanju, sa svim pratećim objektima, pa je nejasno zašto je i izvodio građevinske radove, posebno što na iste nije bio ovlašćen zaključenim ugovorom o zakupu od 7. juna 1991. godine.
3. Odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud je donio Presudu, broj 118-0-Rev-06-000-060 od 18. augusta 2006. godine, kojom je revizija odbijana kao neosnovana. Sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da apelant nije dokazao da je vrijednost poslovnih prostorija koje je on držao u zakupu povećana. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da se imovina tužene nije povećala bez pravnog osnova na račun apelanta, kako je to propisano članom 210. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96 i 39/03), odnosno da izvedeni radovi nisu doveli do povećanja ukupne vrijednosti adaptiranog objekta.
4. U apelaciji apelant iznosi iste argumente i stavove kao u žalbi kojom je osporavao prvostepenu presudu. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencuija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je uložio, u skladu sa ugovorom o zakupu, svoja sredstva (iznos od 26.947,00 KM) u sporni objekt, te da se tuženi nije protivio. Na kraju je apelant naveo da je "u međuvremenu vlasnik objekta postao Okružni sud u Trebinju, a u skladu sa odlukom Vlade RS od 29. januara 2004. godine".
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Apelant se u konkretnom slučaju žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da u se u konkretnom slučaju vodio sudski postupak u kojem je apelant učestvovao i u kojem su donesene osporene odluke, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno poktrijepljene da bi te navode trebalo meritorno ispitati.
8. Primjenjujući praksu Evropskog suda za ljudska prava, zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Također, Ustavni sud nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, apelant je nakon podnošenja tužbe radi sticanja bez osnova, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u sudskom postupku u tri stepena. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud proveo parnični postupak, izveo dokaze i primijenio važeće materijalnopravne propise, te odbio tužbeni zahtjev apelanta, nalazeći da apelant ni po osnovu zaključenog ugovora o zakupu nije bio ovlašćen izvoditi građevinske radove, niti je u postupku dokazao da je došlo do porasta prometne vrijednosti spornog objekta. Naime, Osnovni sud je, inter alia, izvršio uvid u ugovor o zakupu, broj 63-43-44 od 7. juna 1991. godine, saslušao apelanta kao parničnu stranku i proveo dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke, nakon čega je zaključio zaključio da nije utvrđena vrijednost za koju je ulaganjem apelantovih sredstava povećana prometna vrijednost spornog objekta prema cijenama na dan presuđenja. Sud je, osim toga, naveo da je apelant mogao tražiti povrat uloženih sredstava samo ako je adaptiranjem vrijednost navedenih poslovnih prostorija povećana za iznos procjenjen od strane vještaka. Međutim, u konkretnom slučaju apelant nije dokazao da je vrijednost poslovnih prostorija koje je on držao u zakupu povećana, pa nije bilo osnova da mu se dosudi stečeno bez osnova.
10. Po ocjeni Okružnog i Vrhovnog suda, Osnovni sud je pravilno odbio tužbu apelanta kao neosnovanu. Okružni i Vrhovni sud su obrazložili razloge za svoju ocjenu pozivajući se na dokaze provedene u postupku pred prvostepenim sudom.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Sudovi su u tri instance dali detaljna obrazloženja svojih postupaka kao i odluka, pri tome obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu tužbe, žalbe i revizije apelanta, koje je isti tokom postupaka isticao, koristeći svoje puno pravo stranke u postupku, odnosno ostvarujući puno pravo pristupa sudu. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evrospke konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o povredi ovog prava apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine već smatra da je do povrede i ovoga prava došlo usljed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud je već dao svoju ocjenu u dijelu koje se tiče prava na pravično suđenje, pa slijedi da su i navodi apalenta o kršenju ustavnog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović