Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-802/06 (S. Ž.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Stanovi JNA
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
- Upravni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-802/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2007. godine, u predmetu broj AP 802/06, rješavajući apelaciju Slobodana Živkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Živkovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar, broj U-1698/05 od 16. januara 2006. godine, rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona – Mostar, broj UP-09-25-03-3154/01 od 2. aprila 2004. godine, i rješenja Službe građenja, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoline Mostar, broj 07/II-3-1016/98 od 16. jula 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zaječara, Republika Srbija, kojeg zastupa Ana Kožulj, advokat iz Mostara, podnio je 13. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj U-1698/05 od 16. januara 2006. godine, rješenja Ministarstva građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline Hercegovačko-neretvanskog kantona – Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-09-25-03-3154/01 od 2. aprila 2004. godine, i rješenja Službe građenja, imovinsko-pravnih i stambenih poslova i zaštite okoline Mostar (u daljnjem tekstu: Služba), dj. broj 07/II-3-1016/98 od 16. jula 2001. godine.
2. Rješenjem Službe, dj. broj 07/II-3-1016/98 od 16. jula 2001. godine, odbijen je zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana u ulici Splitska broj 9, Mostar, kao neosnovan. Služba je u postupku utvrdila da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je na raspolaganju Federalnog ministarstve odbrane, i da mu je prestala služba u JNA dana 31. jula 1992. godine, te da nije bio državljanin BiH na dan 30. april 1991. godine, niti mu je odobren status izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Služba je, na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, ocijenila da se apelant ne smatra izbjeglicom u smislu člana 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH», broj 27/99).
3. Postupajući po apelantovoj žalbi protiv rješenja Službe, Ministarstvo je rješenjem, broj UP-09-25-03-3154/01 od 2. aprila 2004. godine, odbilo žalbu kao neosnovanu. Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pobijano rješenje donio na osnovu Potvrde udruženja vojnih penzionera Zaječar, od 13. decembra 2000. godine, te da je apelantov sin na usmenoj raspravi od 3. jula 2001. godine izjavio da je apelant penzionisan 31. jula 1992. godine i da nije stekao stanarsko pravo van BiH, niti status izbjeglice van bivše SFRJ. Ministarstvo je dalje navelo da je nesporno da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, međutim, u konkretnom slučaju se ne mogu primijeniti odredbe člana 3. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), jer apelant ne ispunjava zakonom propisane uslove za vraćanje u predmetni stan, s obzirom da je ostao u aktivnoj vojnoj službi poslije 19. maja 1992. godine, te se ne može smatrati izbjeglicom niti raseljenom osobom, i ne priznaje mu se stanarsko pravo.
4. U upravnom sporu po tužbi apelanta protiv rješenja Ministarstva, Kantonalni sud je presudom, broj U-1698/05 od 16. januara 2006. godine, odbio tužbu kao neosnovanu. Kantonalni sud je naveo da je rješenjem SSNO – Zavod za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd PSP br. 98851 UP-13086/92 od 17. augusta 1992. godine, priznato apelantu pravo na prijevremenu starosnu penziju u činu zastavnika I klase počev od 1. augusta 1992. godine, i da se u obrazloženju rješenja navodi da je apelant razriješen aktivne vojne službe 31. jula 1992. godine rješenjem Vojne pošte 7394 Mostar, br. 108-22/1 od 30. aprila 1992. godine, po osnovu Naredbe komandanta V.P. 5072 Sarajevo br. 9-69 od 11. marta 1992. godine. Kantonalni sud je dalje naveo da je iz obrazloženja navedenog rješenja vidljivo da je apelantu aktivna vojna služba u Vojsci SR Jugoslavije prestala 31. jula 1992. godine, a ne 11. marta 1992. godine, kako je to apelant naveo u tužbi, te da je 11. marta 1992. godine donesena Naredba komandanta V.P. 5072 Sarajevo o prestanku apelantu vojne službe, ali sa danom 31. juli 1992. godine. Kantonalni sud je naveo da je ova činjenica potvrđena i potvrdom Udruženja vojnih penzionera Zaječar od 13. decembra 2000. godine, u kojoj se navodi da je apelant 15. marta 1992. godine napustio stan u Mostaru i da se nakon napuštanja Mostara, apelant nastanio u SRJ gdje mu je 31. jula 1992. godine prestala služba u V.J. Kantonalni sud je, na osnovu dokaza u spisu predmeta, ocijenio da je sasvim jasno da je apelant ostao u Vojsci SR Jugoslavije poslije 19. maja 1992. godine (do 31. jula 1992. godine, kada je penzionisan), pa se iz navedenog razloga ne smatra izbjeglicom i nema pravo na vraćanje predmetnog stana čiji je nosilac stanarskog prava bio, jer tim stanom raspolaže Federalno ministarstvo odbrane, s obzirom da je davalac stana na korištenje bivša Zajednica stanovanja JNA.
5. Apelant smatra da su osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđena njegova ustavna prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je napustio vojnu službu u martu 1992. godine, te da mu pripada pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana. Naime, apelant ističe da je istina da je u naredbi komandanta VP 5072 Sarajevo kao datum prestanka vojne službe apelantu naveden 31. juli 1992. godine, međutim, apelant smatra da bi se taj datum trebao tumačiti kao datum rješavanja njegove penzije, a ne kao datum prestanka vršenja vojne službe, jer «postavlja se pitanje iz kojih razloga bi Naredba glasila sa danom 11.03.1992. godine, ako apelant nije tad podnio zahtjev za razrješenje, pa je logično da je tada prestao sa radom u vojnoj službi». Apelant se takođe žali da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, i da se predmetni postupak mora posmatrati u širem kontekstu i to u vezi sa Općim okvirnim sporazumom za mir u Bosni i Hercegovini, čiji su osnovni ciljevi povratak ljudi u njihova prebivališta koja su imali 1991. godine, s tim da se faktično stanje zatečeno 30. aprila 1991. godine smatra polaznom tačkom sa koje će se posmatrati svi pravno sporovi koji prozilaze iz ovih odnosa, te vraćanje imovine prijeratnim korisnicima. Shodno navedenom, apelant smatra da se predmetni stan bez obzira na stanarsko pravo treba smatrati njegovim domom u smislu člana 8. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Ustavni sud konstatira, a imajući u vidu navode apelacije, da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane organa uprave i suda. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005
9. Budući da su Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba u apelantovom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud u navodima apelacije i predočenoj dokumentaciji nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud podsjeća da je upravni postupak vođen po zahtjevu apelanta za vraćanje u posjed predmetnog stana, te da su organi uprave odbili apelantov zahtjev za povrat stana, a Kantonalni sud u upravnom sporu odbio kao neosnovanu tužbu apelanta usmjerenu na poništenje rješenja Ministarstva, nalazeći da se na konkretnu situaciju treba primjeniti član 3a. Zakona o prestanku primjene te da stoga apelant nema pravo na povrat stana jer je ostao u Vojsci SR Jugoslavije nakon 19. maja 1992. godine. Dalje, Ustavni sud konstatira da su upravni organi u postupku nespornim utvrdili da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, koji je bio na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane, ali budući da je razriješen aktivne vojne službe 31. jula 1992. godine, to mu ne pripada pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Imajući u vidu izmijenjenu odredbu člana 3a. Zakona o prestanku primjene, prema kojoj se nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Federalnog ministarstva odbrane a koji stan je proglašeni napuštenim, ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana ako je nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojne ili civilne osobe u bilo kojim oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi oblik zaštite koji odgovara ovom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, Ustavni sud u ovakvom zaključku upravnih organa i Kantonalnog suda, ne vidi nikakvu proizvoljnost budući da je nesporno utvrđeno da je apelantova vojna služba u Vojsci SR Jugoslavije prestala 31. jula 1992. godine, te da mu je rješenjem SSNO-Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd od 17. augusta 1992. godine, priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju u činu zastavnika I klase počev od 1. augusta 1992. godine.
10. Iz navedenih razloga a vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Vezano za apelantove navode da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije Ustavni sud konstatira da je apelant do 1992. godine predmetni stan koristio u svojstvu nosioca stanarskog prava i da se, u skladu sa dosadašnjom praksom Ustavnog suda, predmetni stan može smatrati apelantovim «domom» u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije.
12. U vezi s tim, a imajući u vidu zaključke iznesene u prethodnim tačkama, Ustavni sud konstatira da je miješanje u apelantov dom izvršeno «u skladu sa zakonom», odnosno u skladu sa članom 8. stav 2. Evropske konvencije. Naime, budući da su upravni organi utvrdili da je apelant nosilac stanarskog prava, ali i da je poslije 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije BiH, to se na apelantov slučaj ima primijeniti član 3a. Zakona o prestanku primjene, te je u tom smislu i odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana. Ustavni sud podsjeća da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su njegove odredbe dovoljno jasne i precizne te nalazi da je predmetni zakon bio «primjereno pristupačan» i da je apelant bio «upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na dom, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da je kršenje ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moguće, u smislu da da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović