Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2662/06 (GP «Put» d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Revizija
- Privatizacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2662/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 2662/06, rješavajući apelaciju GP «Put» d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GP «Put» d.d. Sarajevo, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-993/05 od 18. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. GP «Put» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 16. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-993/05 od 18. maja 2006. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj PS-
144/98 od 9. januara 2003. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, broj Pž-126/03 od 24. juna 2004. godine, djelimično je udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta te je «Unioninvest» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan da apelantu isplati iznos od 173.920 USD sa zateznim kamatama na način navedenen u izreci presude te isplatiti apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 20.000,00 KM u roku od osam dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Prostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog odbijen je kao neosnovan.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da su među parničnim strankama nesporne slijedeće činjenice: da su apelant i pravni prednik tuženog 26. aprila 1991. godine, pod brojem 10/1-
2172/91, zaključili ugovor o izvođenju građevinskih i građevinsko zanatskih radova na objektu «Mesokombinat» Lipeck SSSR; da je članom 8. stav 1. navedenog ugovora regulirano «da će se isplata izvršenih radova vršiti u valuti i rokovima kako ostvaruje naručilac», dakle tuženi; da su parnične stranke 12. marta 1992. godine zaključila Aneks ugovora; da je tuženi u međuvremenu privatiziran te da predmetno potraživanje apelanta nije iskazano u aktivnom podbilansu početnog bilansa, te da kao takvo nije evidentirano u poslovnim knjigama novog preduzeća jer nije bilo predmet prodaje-kupovine državnog kapitala tuženog u postupku privatizacije. Sud je konstatirao da je među parničnim strankama sporna pasivna legitimacija tuženog te značenje odredbe člana 8. predmetnog ugovora u smislu da li navedena odredba znači da je plaćanje apelantu od strane tuženog uslovljeno predhodnom naplatom tuženog od strane krajnjeg investitora iz Rusije ili ne, te da li apelantu, ukoliko se utvrdi da je potraživanje osnovano, pripada cjelokupan iznos naveden u tužbenom zahtjevu. Ocjenjujući značenje člana 8. predmetnog ugovora sud je zaključio da je tom odredbom ipak regulirano da je plaćanje apelantu od strane tuženog uslovljeno plaćanjem krajnjeg investitora iz Rusije preduzeću «Progres» Beograd, koje je tuženikov investitor, te da je plaćanje i vršeno u skladu sa navedenim članom do momenta kad je prekinuto budući da je višom silom došlo do prekida izvođenja predmetnih radova i odnosa između SSSR i SR Jugoslavije, te tuženi od preduzeća «Progres» Beograd nije naplatio ukupan iznos od 801.216 USD, u kom je iznosu sadržano i apelantovo potraživanje, te je taj iznos pri sačinjavanju početnog bilansa za proces privatizacije prikazao u pasivnom podbilansu kao potraživanje. Imajući u vidu okolnosti vezane za privatizaciju tuženog te neizvijesnost naplate njegovog potraživanja od investitora «Progres» Beograd, kao i okolnosti vezane za nereguliranu međudržavnu situaciju između Države BiH i SR Jugoslavije, a što bi apelanta moglo dovesti u situaciju da svoje pravo na isplatu naknade za izvršeni rad od tuženog nikada i ne naplati, te imajući u vidu da se apelantu u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) ne može uskratiti pravo na sudsku zaštitu, sud je djelimično udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu apelanta te obavezao tuženog da apelantu isplati iznos naveden u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama te troškovima postupka. Međutim, imajući u vidu da je članom 8. ugovora regulirano da će iznos od 8% vrijednosti izvršenih radova tuženi apelantu isplatiti u roku od trideset dana nakon predaje objekta u eksploataciju, a kako apelant nesporno nije objekat predao u eksploataciju, odnosno nije završio objekat, to mu i ne pripada iznos od 216.148 USD koji je potraživao tužbenim zatjevom već iznos 173.920 USD.
4. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-993/05 od 18. maja 2006. godine, uvažio reviziju tuženog i preinačio obje nižestepene presude te odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su u vrijeme zaključenja ugovora apelant i tuženi poslovali kao dionička društva internih dioničara, da i apelant i tuženi podliježu postupku privatizacije po odredbama Zakona o privatizaciji preduzeća, da je u toku trajanja sudskog postupka okončana privatizacija parničnih stranaka, te da je apelant u postupku privatizacije spornu tražbinu prema tuženom, shodno članu 8. stav 1. tačka 1. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka («Službene novine Federacije BiH», broj 12/98), bio dužan iskazati u pasivnoj podbilansi da bi u postupku odobravanja privatizacije i početne bilanse stanja apelanta, za taj iznos bio umanjen državni, odnosno društveni kapital koji se privatizira, u smislu člana 12. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka. Sud je dalje naveo da je apelant, shodno članu 18. Uredbe o metodologiji za pripremu programa i izradu početne bilanse preduzeća za privatizaciju («Službene novine Federacije BiH», broj 10/98), bio dužan isknjižiti dugovani saldo tužene i za taj iznos umanjiti državni (društveni) kapital, čime se njegova tražbina prema tuženom kao vlasniku tog kapitala, odnosno obaveza tuženog prema apelantu gasi, jer je po sili zakona došlo do zamjene ispunjenja budući da bi umjesto plaćanja dugovanog iznosa došlo do umanjenja državnog kapitala kojim je upravljao tuženi, za cjelokupan iznos duga, te bi tuženi u suštini bio nepravilno oštećen za iznos za koji je umanjen državni kapital. Sud je konstatirao da se, shodno članu 20. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka, po izvršavanju programa privatizacije preostale stvari i prava u pasivnom bilansu prenose na nadležne agencije za privatizaciju. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta te da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su udovoljili postavljenom tužbenom zahtjevu.
5. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju vezanu za zaključivanje predmetnog ugovora i aneksa te hronologiju parničnog postupka okončanog osporenom presudom. Apelant ne spori da su i on i tuženi privatizirani ali navodi da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 19. avgusta 1996. godine te da je pogrešan stav suda iznesen u obrazloženju osporene presude da je sporno potraživanje u postupku privatizacije trebao prikazati u pasivnom podbilansu te apelant smatra da se na konkretni slučaj nisu mogli primijeniti čl. 8. i 20. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka niti član 18.j Uredbe o metodologiji za pripremu programa i izradu početne bilanse preduzeća za privatizaciju, te takvo potraživanje i nije moglo preći na državu, jer tuženi nije pravno lice sa područja drugih republika bivše SFRJ i Republike Srpske, već da je predmetni spor trebalo riješiti isključivo primjenom člana 630. Zakona o obligacionim odnosima.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi, u stvari, na pogrešnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud podsjeća na svoj stav (vidi Odluku broj U- 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02), prema kojem «nadležnost Ustavnog suda u apelacionim postupcima ograničena je na pitanja koja su sadržana u ovom Ustavu i Sud nije nadležan da preispituje činjenično stanje ili tumačenje i primjenu zakona redovnih sudova osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na efektivni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava». U kontekstu navedenog, budući da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, u navodima apelacije i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Ustavni sud podsjeća da da je parnični postupak upravo vođen po tužbi apelanta a da je Vrhovni sud odlučujući o reviziji tuženog dao jasne i nedvojbene razloge zbog kojih je preinačio obje nižestepene odluke. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud osporenu revizionu odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku, kojim je propisano da će ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
9. Ustavni sud posebno ukazuje na činjenicu, koju apelant nije osporavao ni u toku postupka a ni u apelaciji, a koju su činjenicu kao nespornu utvrdili redovni sudovi, da su u međuvremenu i apelant i tuženi privatizirani shodno Zakonu o privatizaciji preduzeća. Navedeni zakon kao i Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka i Uredba o metodologiji za pripremu programa i izradu početne bilanse preduzeća za privatizaciju, primjenjuju se na sva preduzeća koja se privatiziraju, pa dakle i apelanta i tuženog, i isti predstavljaju lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima. Obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da je u toku postupka provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke iz čijeg nalaza i mišljenja proizilazi da je tuženi preduzeću «Progres» Beograd ispostavio fakture za period april-septembar 1992. godine u ukupnom iznosu od 801.216 USD, u koje su fakture uključena i potraživanja apelanta za navedene radove, ali da taj iznos tuženi nije nikad naplatio od investitora te je prilikom sačinjavanja početnog bilansa za proces privatizacije navedeni iznos tuženi prikazao u pasivnom podbilansu kao potraživanje, neosnovani su navodi apelanta vezani za primjenu propisa o privatizaciji. Naime, nesporno je da je «Progres» Beograd u smislu navedenih propisa pravno lice sa područja bivše SFRJ, te je stoga tuženi i mogao navedeno potraživanje prikazati u pasivnom podbilansu, što je i učinio a što je i odobreno od strane Kantonalne agencije za privatizaciju. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da je članom 2. stav 2. tačka 1. Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka propisano da se početni bilans stanja sastoji i od «pasivnog podbilansakoji sadrži i vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu odnosno pod kontrolom subjekata, kao i vrijednosti prava i obaveze za koju se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa», a budući da apelant nesporno nije bio u posjedu navedenog prava, odnosno imao je potraživanje koje nije realizirao, to je sporno potraživanje trebao, shodno članu 8. stav 1. tačka 1. navedenog zakona i sam u postupku privatizacije evidentirati u pasivnom, a ne aktivnom podbilansu, u kom slučaju za taj iznos bio umanjen državni odnosno društveni kapital koji se privatizira. Dakle, u konkretnom slučaju predmetno potraživanje sa aspekta apelanta predstavlja potraživanje koje nije u njegovom posjedu (član 8. stav 1. tačka 1.) a sa aspekta tuženog predstavlja tražbinu (tačka 2. navedenog člana) nastalu po osnovu odnosa sa pravnim licem sa područja bivše SFRJ. Za ovakav zaključak Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke dao iscrpne razloge.
10. Dalje, Ustavni sud primjećuje da iz odredbe člana 8. spornog ugovora, a koji je član izmijenjen članom 4. aneksa ugovora, regulirano «Isplata izvršenih radova vršiće se u valuti i rokovima kako ostvaruje naručilac...», pa kako iz utvrđenja sudova proizilazi da tuženi nije naplatio navedeno potraživanje, niti je isto potraživanje prema «Progres» Beograd privatizirano odnosno to po mišljenju Ustavnog suda ni apelant ne može očekivati ispunjenje svoje tražbine. Ovo tim prije što iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizilazi da je predmetna potraživanje odnosno obaveza tuženog shodno Zakonu o privatizaciji prešla u obavezu države te je sporno potraživanja predmet ugovora između dvije države. Ustavni sud dalje podsjeća, a vezano za navode apelanta da je predmetni spor trebalo riješiti isključivo primjenom odredbi člana 630. ZOO (ugovor o građenju), da redovni sudovi, prema odredbi člana 53. stav 3. ZPP, nisu vezani pravnim osnovom tužbenog zahtjeva.
11. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o proizvoljnoj primjeni prava apsolutno neosnovani budući da ništa ne ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, te da nije uočljivo ništa što bi predstavljalo naznaku povreda apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant također, smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud konstatuje da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti je obrazložio u čemu vidi kršenje ovog prava. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović