Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2077/07 (S. B.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2077/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 2077/07, rješavajući apelaciju Stevana Blagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stevana Blagića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-820/05 od 9. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu, broj P-
285/00 od 12. aprila 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Stevan Blagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 12. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-820/05 od 9. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-285/00 od 12. aprila 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-285/00 od 12. aprila 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-820/05 od 9. februara 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta protiv Mjesne zajednice Donji Potpeć (u daljnjem tekstu: tužena), kojim je tražio da se utvrdi da je njegova izjava, broj 02-476-2/88 od 30. augusta 1988. godine o odricanju prava svojine u korist društvene svojine, data Opštinskom sekreterijatu za poslove uprave Srebrenik, ništava i ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo, a na osnovu koje je tužena izvršila prenos vlasništva i posjeda, te da se tuženoj naloži da dozvoli i izda apelantu podobnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva predmetne parcele. U obrazloženju pobijanih presuda se ističe da je apelant tužbu podnio po isteku prekluzivnih rokova iz člana 117 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), subjektivnog od jedne i objektivnog od tri godine, jer je apelant spornu izjavu dao 30. augusta 1988. godine, a tužbu podnio 2. oktobra 2000. godine.
3. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
5. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
6. U konkretnom slučaju, odredbom člana 117. ZOO je propisano da pravo zahtijevati poništenje rušljivog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog rušljivosti, odnosno od prestanka prinude, a to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana zaključenja ugovora.
7. Kako apelant nije postupio prema navedenoj odredbi ZOO, Općinski sud je njegov zahtjev odbio u cjelosti nalazeći da su protekli prekluzivni rokovi iz člana 117. ZOO, što je potvrdio i Kantonalni sud.
8. Dakle, pobijanim odlukama nije odlučeno o zahtjevu apelanta kojim je tražio da se poništi izjava data 30. augusta 1988. godine o odricanju prava svojine po članu 21. Zakona o prometu nepokretnosti, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Općinskom sudu, kao prvostepenom organu, nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje nadležni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović