Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3044/06 (R. K.)

Odluka donesena 14. 02. 2008.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3044/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-3044/06, rješavajući apelaciju Ranka Krivošije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ranka Krivošije podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 432 od 8. septembra 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-GŽ-06-000140 od 9. marta 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Višegradu broj P-216/05 od 21. decembra 2005. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Krivošija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, podnio je, 8. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 432 od 8. septembra 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-GŽ-06-000140 od 9. marta 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-216/05 od 21. decembra 2005. godine.

2. S.J. (u daljnjem tekstu: tužilac) je pokrenuo parnični postupak protiv apelanta pred Osnovnim sudom radi utvrđivanja prava vlasništva. Osnovni sud je donio rješenje, broj P-216/05 od 21. decembra 2005. godine, kojim je primio na znanje povlačenje tužbe. U obrazloženju rješenja je navedeno da je punomoćnik tužioca, na ročištu održanom 21. decembra 2005. godine, izjavio da povlači tužbu u cjelosti, a da se punomoćnik apelanta saglasio sa povlačenjem tužbe.

3. Apelant je je podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda broj P-216/05 od 21. decembra 2005. godine, navodeći da njegov punomoćnik nije imao ovlaštenje za povlačenje tužbe. Okružni sud je rješenjem broj 014-0-GŽ-06-000140 od 9. marta 2006. godine, odbio žalbu kao neosnovanu, potvrdio prvostepeno rješenje i obavezao apelanta da tužiocu plati troškove postupka u iznosu od 300,00 KM, u roku od 15 dana odo dana donošenja rješenja.

4. Vrhovni sud je rješenjem, broj 118-0-Rev-06-000 432 od 8. septembra 2006. godine, odbacio reviziju, koju je apelant, 4. aprila 2006. godine, izjavio protiv rješenja Okružnog suda broj 014-0-GŽ-06-000140 od 9. marta 2006. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u tužbi vrijednost predmeta spora označena na iznos od 1.000, 00 KM, kao i da prvostepeni sud, prije početka raspravljanja o glavnoj stvari, nije provjeravao tačnost označene vrijednosti predmeta spora. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je, prema stanju spisa prvostepenog suda, punomoćnik tužioca postavio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, iz kojeg, takođe, proizilazi da vrijednost predmeta spora označenog u tužbi iznosi 1.000 KM. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da vrijednost predmeta spora ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, propisan članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br, 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu Zakon o parničnom postupku), te pošto je ocijenio da odlučivanje po reviziji apelanta nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. istog člana, to je reviziju odbacio kao nedozvoljenu na osnovu člana 247, a u vezi sa članom 254. st. 2. i 4. Zakona o parničnom postupku.

5. Apelant se žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U skladu sa praksom Ustavnog suda, ukoliko je odbačena pravilnom primjenom člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, revizija predstavlja neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluku Ustavnog suda broj AP-3044/06 od 18. oktobra 2007. godine). Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju revizija nedjelotvoran pravni lijek, iz čega proizilazi da je konačna odluka rješenje Okružnog suda broj 014-0-

GŽ-06-000140 od 9. marta 2006. godine.

9. Obzirom da je apelant izjavio reviziju 4. aprila 2006. godine, nesporno je da je rješenje Okružnog suda, broj 014-0-GŽ-06-000140 od 9. marta 2006. godine primio prije tog datuma, a kako je apelacija Ustavnom sudu podnesena 8. novembra 2006. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporeno rješenje.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3044/06 (R. K.) | Sudska praksa | Aktio