Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3344/06 (F. H.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Invalidnina
- Protek roka
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3344/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-3344/06, rješavajući apelaciju Fuada Heraka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 15. člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fuada Heraka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Uvl-65/05 od 18. oktobra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu broj U:45/05 od 5. jula 2005. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-04/1-41-264/05 od 25. aprila 2005. godine i rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde broj 05-1-41-
470/04 od 28. decembra 2004. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fuada Heraka podnesena protiv rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde broj 05-1-41-520/07 od 6. juna 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Fuad Herak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, podnio je, 19. decembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-
65/05 od 18. oktobra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U:45/05 od 5. jula 2005. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-II-04/1-
41-264/05 od 25. aprila 2005. godine i rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu Općine Goražde (u daljnjem tekstu: Služba) broj 05-1-41-470/04 od 28. decembra 2004. godine. Apelant je podnio Ustavnom sudu, 13. juna 2007. godine, dopunu apelacije protiv rješenja Službe broj 05-1-41-520/07 od 6. juna 2007. godine.
2. Rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu lične invalidnine, Služba je donijela rješenje, broj 05-1-41-470/04 od 28. decembra 2004. godine, kojim je apelantu, priznatom ratnom vojnom invalidu III grupe sa 90% vojnog invaliditeta i pravom na ortopedski dodatak II stepena trajno po osnovu ranjavanja, koje je zadobio vršeći vojnu dužnost kao pripadnik OS AR BIH, i dalje priznato svojstvo ratnog vojnog invalida III grupe sa 90% vojnog invaliditeta i pravo na ortopedski dodatak II stepena po istom osnovu, počev od 1. januara 2005. godine, pa dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava. Takođe, rješenjem je određeno da apelant ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 403,79 KM, pravo na ortopedski dodatak II stepena u mjesečnom iznosu od 161,48 KM i ostala prava propisana zakonom.
3. Protiv rješenja Službe broj 05-1-41-470/04 od 28. decembra 2004. godine, apelant je podnio žalbu Ministarstvu, koje je rješenjem UP-II-04/1-41-264/05 od 25. aprila 2005. godine, odbilo žabu kao neosnovanu.
4. Kantonalni sud je presudom broj U:45/05 od 5. jula 2005. godine, odbio apelantovu tužbu protiv rješenja Ministarstva UP-II-04/1-41-264/05 od 25. aprila 2005. godine.
5. Apelant je, 28. jula 2005. godine, podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, broj U:45/05 od 5. jula 2005. godine. Vrhovni sud je presudom broj Uvl-65/05 od 18. oktobra 2006. godine, odbio zahtjev apelanta.
6. Apelant je, 20. aprila 2007. godine, podnio zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta po osnovu pogoršanja zdravstvenog stanja. Rješenjem Službe broj 05-1-41-520/07 od 6. juna 2007. godine, uvažen je zahtjev apelanta i priznato mu je svojstvo ratnog vojnog invalida II grupe sa 100% vojnog invaliditeta, pravo na ortopedski dodatak II/c stepena, počev od 1. maja 2007. godine, pa dok postoje zakonom propisani uslovi za korištenje priznatih prava, kao i pravo na ličnu vojnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 525,82 KM, pravo na ortopedski dodatak II/c stepena u mjesečnom iznosu od 161,48 KM i ostala prava propisana zakonom. Predmetnim rješenjem je zamjenjeno rješenje Službe 05-1-41-470/04 od 28. decembra 2004. godine. Rješenje Službe broj 05- 1-41-520/07 od 6. juna 2007. godine je sadržalo pouku o pravnom lijeku da je protiv istog dozvoljena žalba Ministarstvu u roku od 15 dana od dana prijema prvostepenog rješenja. Prema stanju spisa, apelant nije podnio žalbu protiv naprijed navedenog rješenja.
7. Apelant nije izričito naveo koja Ustavna prava smatra da su povrijeđena osporenim odlukama, ali iz navoda apelacije proizilazi da se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji je istakao da mu je pogrešno utvrđen procenat invaliditeta. U dopuni apelacije naveo da je novim rješenjem Službe broj 05-1-41-
520/07 od 6. juna 2007. godine, pravilno utvrđen procenat invaliditeta, ali da je taj procenat invaliditeta trebao biti priznat ranijim rješenjem, i to počev od 1. januara 2005. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica, a ne od 1. maja 2007. godine, kako stoji u rješenju od 6. juna 2007. godine. Apelant traži donošenje novog rješenja i isplatu razlike u isplaćenim novčanim naknadama po osnovu invalidnosti, u periodu od 1. januara 2005. do 1. maja 2007. godine.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;» a)Dopustivost u odnosu na postupak okončan presudom Vrhovnog suda broj Uvl-65/05 od 18. oktobra 2006. godine
9. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju,tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako jeto predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
10. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropskekomisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G.protiv Savezne Republike
Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Prema tome, Ustavni sud smatra da se zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne sudskepresude ne može smatrati efektivnim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom pravnom lijeku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1128/04 od 12. aprila 2005. godine). Budući da je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude odbijen, to je u njegovom slučaju bio neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
11. Proizilazi da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Kantonalnog suda broj U:45/05 od 5. jula 2005. godine. Predmetna presuda je uručena apelantu, u svakom slučaju, prije 28. jula 2005. godine, kada je podnesen zahtjev za vanredno preispitivanje te presude, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 19. decembra 2006. godine. Iz ovoga proizlazi da je apelant protiv konačne odluke podnio apelaciju nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u ovom dijelu, podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio konačnu odluku.b.) Dopustivost u odnosu na rješenje Službe broj 05-1-41-520/07 od 6. juna 2007. godine
12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
13. U konkretnom slučaju, apelant je propustio da iskoristi raspoloživi djelotvorni pravni lijek, odnosno da u skladu sa čl. 221, 223. i 227. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/99) i poukom o pravnom lijeku koje je sadržalo rješenje Službe, broj 05-1-41-520/07 od 6. juna 2007. godine, u ostavljenom roku protiv pobijanog rješenja podnese žalbu Ministarstvu. Na osnovu navedenog, Ustavni sud konstatuje da apelant nije iscrpio sve pravne lijekove koji su mogući po zakonu. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4.i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović