Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-89/08 (M. B.)

Odluka donesena 14. 02. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-89/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-89/08, rješavajući apelaciju Mije Beškera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mije Beškera podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001209, od 4. oktobra 2007. godine, Rješenja Kantonalnog suda Mostar broj 070-0-Gž-06-000 232 od 4. maja 2006. godine i Rješenja Općinskog suda Konjic broj P. 5/03 od 30. novembra i 26. septembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Mijo Bešker (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jaklića, općina Prozor-Rama, koga zastupaju Karlo Sesar i Zdenko Ćurić, odvjetnici iz Mostara, podnio je 7. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001209 od 4. oktobra 2007. godine, Rješenja Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 070-0-Gž-06-000 232 od 4. maja 2006. godine i Rješenja Općinskog suda Konjic (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P. 5/03 od 30. novembra i 26. septembra 2005. godine.

2. Apelant je podnio tužbu Općinskom sudu Prozor-Rama, koji je donio Presudu broj P-8/98 od 12. aprila 2000. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanta. Odlučujući po žalbi, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-225/00 od 17. januara 2003. godine, ukinuo navedenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak. U ponovnom postupku, prvostepni sud je pozvao apelanta da uredi tužbu na način da navede adrese prebivališta tuženih. Međutim, odgovarajući na ovaj poziv, apelant je tražio da se tuženim postavi privremeni staratelj. Nadalje, Općinski sud po preuzimanju predmeta nakon ukidanja Općinskog suda Prozor-Rama, dopisom od 11. aprila 2005. godine ponovo pozvao apelanta da ispravi i dopuni tužbu. Međutim, kako apelant nije postupio ni po navedenom dopisu, Općinski sud je donio Rješenje broj P. 5/03 od 26. septembra 2005. godine, kojim je tužba apelanta odbačena na osnovu člana 67. stav 1. tačka 8. u vezi sa članom 334. stava 2. Zakona o parničnom postupku. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je podnio žalbu.

3. Rješenjem Općinskog suda broj P. 5/03 od 30. novembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 070-0-Gž-06-000 232 od 4. maja 2006. godine, žalba apelanta odbačena je kao neblagovremena. U obrazloženju Općinskog suda je navedeno da je žalba predata poštom 11. novembra 2005. godine, a da iz povratnice o uručenju pobijanog rješenja apelanta vidljivo da je apelant primio ovo rješenje 8. oktobra 2005. godine, što prema navodima žalbe i nije sporno. Međutim, kako je zadnji dan za predaju žalbe bio 7. novembar 2005. godine proizilazi da žalba nije blagovremena.

4. Protiv drugostepenog rješenja apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je donio Rješenje broj 070-0-Rev-06-001209 od 4. oktobra 2007. godine, kojim se revizija odbija uz obrazloženje da su nižestepeni sudovi dali valjane razloge o odbacivanju tužbe odnosno neblagovremenosti žalbe.

5. Nakon toga, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da je osporenim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant je podnio tužbu Općinskom sudu Prozor-Rama, koji je donio Presudu broj P-8/98 od 12. aprila 2000. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanta. Međutim, Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-225/00 od 17. januara 2003. godine, ukinuo navedenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak. U ponovnom postupku, prvostepni sud je pozvao apelanta dva puta da uredi tužbu, međutim kako apelant nije postupio po pozivu suda Općinski sud je donio Rješenje broj P. 5/03 od 26. septembra 2005. godine, kojim je tužba odbačena. Nezadovoljan navedenim rješenjem, apelant je podnio žalbu Općinskom sudu, koji je Rješenjem broj P. 5/03 od 30. novembra 2005. godine, a koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 070-0-Gž-06-000 232 od 4. maja 2006. godine, žalbu apelanta odbacio, kao neblagovremenu. Odlučujući o reviziji, Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-06-001209 od 4. oktobra 2007. godine, reviziju odbio uz obrazloženje da su nižestepeni sudovi dali valjane razloge o odbacivanju tužbe odnosno neblagovremenosti žalbe.

9. Dakle, sudovi nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da apelant nije uredio tužbu. Osim toga, Općinski sud rješavajući po žalbi, Rješenjem broj P. 5/03 od 30. novembra 2005. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 070-0-Gž-06-000 232 od 4. maja 2006. godine, žalbu apelanta odbacio kao neblagovremenu, jer nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno urediti tužbu, odnosno blagovremeno izjaviti žalbu protiv Rješenja Općinskog suda broj P. 5/03 od 26. septembra 2005. godine, kojim je tužba odbačena, ili opravdati nemogućnost blagovoremenog uređenja tužbe i izjavljivanja žalbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant propuštanjem da uredi tužbu u ostavljenim rokovima, a potom i neblagovremeno podnesenom žalbom, nije efektivno iscrpio pravne lijekove.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-89/08 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio