Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-93/08 (N.B. i J.B)

Odluka donesena 14. 02. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-93/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-93/08, rješavajući apelaciju N.B. i J.B, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.B. i J.B. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda Banja Luka broj 011-0-Ž-07-000 533 od 31. oktobra 2007. godine i broj 011-0-Ž-07-000 600 od 13. decembra 2007. godine, i Rješenja Osnovnog suda Banja Luka broj Rs-660/03 od 10 septembra 2007. godine, i broj Rs-1659/03 od 5. novembra 2007. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. N.B. i J.B. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Siniša Marić advokat iz Banja Luke, podnijeli su 5. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 533 od 31. oktobra 2007. godine, i broj 011-0-Ž-07-000 600 od 13. decembra 2007. godine i Rješenja Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-660/03 od 10 septembra 2007. godine, i broj Rs-1659/03 od 5. novembra 2007. godine.a. Činjenice u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-

000 533 od 31. oktobra 2007. godine

2. N.B. je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv "Jelšingrad" Fabrika alatnih mašina AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), a kojom je tražio da se tužena obaveže na isplatu neisplaćenih plata za 2001. godinu za period od I-XII mjeseca i plate za januar 2002. godine sa zakonskom zateznom kamatom od prvog u mjesecu za svaku platu iz predhodnog mjeseca do konačne isplate, isplatu regresa na ime korištenja godišnjeg odmora za 2000. i 2001. godinu u iznosima od po 1.488,00 konvertibilnih maraka (u daljnjem tekstu: KM) sa zakonskom kamatom od 01. januara za predhodnu godinu, na ime neisplaćene jubilarne nagrade iznos od 100,00 KM sa zakonskom kamatom od 7. maja 2003. godine, kao i da se izvrši uplata doprinosa na ime penzijsko–invalidskog osiguranja za period od 1. januara 1998. godine do 31. decembra 2001. godine.

3. Osnovni sud donio je Rješenje broj Rs-660/03 od 10. septembra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 533 od 31. oktobra 2007. godine, a kojim je tužba apelanta odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja Okružni sud navodi da prvostepni sud na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da je apelant bio radnik tužene i da mu je 31. januara 2002. godine prestao radni odnos i da se na sporni odnos treba primjeniti odredbe člana 105. Zakona o radu, pa se nalazeći da je u smislu navedene zakonske odredbe tužba apelanta neblagovremeno podnesena. Naime iz stanja spisa proizilazi da je tužba podnesena 7. maja 2003. godine. Okružni sud ističe da je odredbom člana 105. Zakona o radu propisano da radnik koji smatra da je poslodavac povrijedio neko njegovo pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Okružni sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno odlučio, kada je odbacio tužbu kao neblagovremenu, budući da na uslove za sudsku zaštitu pazi po službenoj dužnosti.a. Činjenice u postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-

000 600 od 13. decembra 2007. godine

4. J.B. je, također, podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv iste tužene, a kojom je tražila da se tužena obaveže na isplatu neisplaćenih plata za 2001. godinu u iznosu od 3.072 KM sa zakonskom kamatom na svaki mjesečni iznos od 1. u mjesecu za predhodi mjesec pa do isplate, isplatu regresa za 2000. i 2001. godinu u iznosima od po 768,00 KM sa zakonskom kamatom od 01. januara naredne godine, isplatu jubilarne nagrade za 10 godina rada kod tužene u iznosu od 100,00 KM sa zakonskom kamatom od 7. maja 2003. godine, te uplatu po osnovu rada za period od 1. januara 1998. godine do 31. decembra 2001. godine.

5. Osnovni sud donio je Rješenje broj Rs-1659/03 od 5. novembra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 600 od 13. decembra 2007. godine, a kojim je tužba apelantice odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju rješenja Okružni sud navodi da je prvostepni sud utvrdio da je apelantica bila radnik tužene od 16. oktobra 1984. godine na radnom mjestu referenta do 31. decembra 2001. godine, kada joj je radni odnos prestao na osnovu sporazuma zaključenog sa tuženom kao poslodavca. Činjenica da je apelantici prestao radni odnos 31. decembra 2001. godine, da je apelantica i prije prestanka radnog odnosa svaki mjesec imala saznanje da li joj je lični dohodak isplaćen ili ne, da je istekom 2000. i 2001. godine imala saznanje da li joj je ispalćena naknada po osnovu regresa ili ne, da je 10. godina radnog staža kod poslodavca navršila 16. oktobra 1994. godine, a da je tužbu za zaštitu ovih prava podnijela 7. maja 2003. godine, prvostepeni sud je primjenom odredbe člana 105. Zakona o radu, odbacio tužbu apalantice kao neblagovremenu. Okružni sud zaključuje da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbacio tužbu kao neblagovremenu, budući da na uslove za sudsku zaštitu pazi po službenoj dužnosti.

6. Apelanti smatraju da su im osporenim rješenjima povrijeđena pravo na privčno suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su u apelaciji tražili da im se isplate troškovi sastava apelacije u iznosu od 1003,00 KM.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli tužbe Osnovnom sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je Rješenjima broj Rs-660/03 od 10 septembra 2007. godine, i broj Rs-1659/03 od 5. novembra 2007. godine, odbacio tužbe kao neblagovremene. Odlučujući o žalbama apelanta, Okružni sud je Rješenjima broj 011-0-Ž-07-000 533 od 31. oktobra 2007. godine, i broj 011-0-Ž-07-

000 600 od 13. decembra 2007. godine odbio žalbe i potvrdio prvostepena rješanja.

10. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelanata i osnovanosti njihovog tužbenog zahtjeva, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Osim toga, u vezi sa traženjem apelanata da im se isplate troškove sastava apelacije u iznosu od 1003,00 KM, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanta.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-93/08 (N.B. i J.B) | Sudska praksa | Aktio