Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1267/06 (Z. A.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Povrat u prijašnje stanje
- Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1267/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 1267/06, rješavajući apelaciju Zijada Aganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zijada Aganovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-382/05 od 7. februara 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-374/04 od 10. maja 2004. godine, Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-200/01 od 14. aprila 2004. godine i Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu broj P-
200/01 od 17. septembra 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijad Aganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnio je 25. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-382/05 od 7. februara 2006. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-374/04 od 10. maja 2004. godine, Rješenja Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-200/01 od 14. aprila 2004. godine i Rješenja Općinskog suda broj P-200/01 od 17. septembra 2002. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj P-200/01 od 17. septembra 2002. godine usvojen je prijedlog DD «Famos Holding» Sarajevo za povrat u pređašnje stanje, Presuda Osnovnog suda broj 200/01 od 26. oktobra 2001. godine stavljena je van snage i parnica vraćena u stanje prije zaključenja glavne rasprave i donošenja presude. U obrazloženju svog rješenja Općinski sud je naveo da je ovom sudu apelant podnio tužbu protiv «Famos Holding», «Fabrika spojnica» DOO Sanski Most radi isplate neisplaćenih plata. S obzirom da se u toku postupka tuženi nije očitovao na tužbu, niti je njegov punomoćnik prisustvovao na raspravama iako je bio uredno obaviješten, sud je naveo da je rasprave održao u odsutnosti punomoćnika tuženog, nakon čega je zaključio glavnu raspravu i donio presudu. Sud je dalje naveo da je DD «Famos Holding» Sarajevo podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje u kojem je naveo da se iz tužbe apelanta nije moglo ocijeniti da li se tužba odnosi na DD «Famos Holding» Sarajevo ili na DOO «Fabrika spojnica»Sanski Most, te s obzirom da se radilo o tužbi radnika DOO «Fabrika spojnica»Sanski Most smatrali su da će njihov punomoćnik prisustvovati ročištu. Sud je zaključio da je razlog koji je naveo DD «Famos Holding» Sarajevo osnovan, te dozvolio povrat u pređašnje stanje.
3. Odlučujući o žalbi apelanta protiv Rješenja Općinskog suda broj P-200/01 od 17. septembra 2002. godine Općinski sud je donio Rješenje broj P-200/01 od 14. aprila 2004. godine kojim je apelantova žalba odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju svog rješenja Općinski sud se pozvao na odredbe člana 333. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 53/03) kojima je propisano da protiv rješenja kojim se usvaja prijedlog za povrat u pređašnje stanje nije dopuštena posebna žalba.
4. Protiv Rješenja Općinskog suda broj P-200/01 od 14. aprila 2004. godine apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj Gž-374/04 od 10. maja 2004. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje rješenje.
5. Protiv Rješenja Kantonalnog suda broj Gž-374/04 od 10. maja 2004. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj Rev-382/05 od 7. februara 2006. godine odbacio apelantovu reviziju kao nedopuštenu.
6. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na postupak koji se tiče odlučivanja o prijedlogu za povrat u pređašnje stanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju praksu prema kojoj postupak povrata u pređašnje stanje ne potpada u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti u okvir člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-73/02 od 25. jula 2003. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 43/03, tačka 12), jer se ne radi o postupku u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze nego se samo odlučuje o tome da li su ispunjeni formalni uslovi da se dozvoli povrat u pređašnje stanje. Ustavni sud smatra da se naprijed navedeno analogno može u cijelosti primijeniti i na konkretan slučaj. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju pozivanje apelanta na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ratione materiae inkompatibilno sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Apelant se žali i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, nediskriminaciju i zabranu zloupotrebe prava iz čl. 13, 14. i 17. Evropske konvencije, u vezi sa pravom na pravično suđenje. Budući da su prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, navedena prava akcesorna, to se povreda ovih prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju, Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evrospke konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, to su i navodi o povredi prava iz čl. 13, 14. i 17. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović