Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1770/06 (S. P.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Povrat stana
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1770/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 1770/06, rješavajući apelaciju Sedike Pelesić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sedike Pelesić podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj U-98/05 od 19. aprila 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, broj 05-050-01-716/05 od 27. juna 2005. godine i zaključka Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Derventa, broj 05-050-14-110/02 od 6. novembra 2003. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Sedika Pelesić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dervente, podnijela je 15. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-98/05 od 19. aprila 2006. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05-050-01-716/05 od 27. juna 2005. godine i zaključka Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Derventa (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-14-110/02 od 6. novembra 2003. godine.
2. Zaključkom Odsjeka, broj 05-050-14-110/02 od 6. novembra 2003. godine, koji je potvrđen rješenjem Ministarstva, broj 05-050-01-716/05 od 27. juna 2005. godine, odbačen je zahtjev apelantice za povrat u posjed stana u Derventi, kao neblagovremen.
3. Presudom Okružnog suda, broj U-98/05 od 19. aprila 2006. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelantice protiv rješenja Ministarstva broj 05-050-01-716/05 od 27. juna 2005. godine. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog upravnog akta utvrđeno da je predmetni stan bio useljen od 1997. godine, da iz zapisnika broj 6. o utvrđivanju napuštenih nekretnina u društvenoj – državnoj svojini koji je sastavljen 17. novembra 1997. godine od strane službenih lica Opštinskog sekretarijata za urbanizam, komunalije, stambenu djelatnost i prostorno uređenje Opštine Derventa, prozilazi da je stan izgorio 100%, te da je predmetni stan odnosno zgrada saniran 1998. godine sredstvima kredita Svjetske banke. Okružni sud je dalje naveo da, kako je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog upravnog akta utvrđeno da je predmetni stan bio uslovan za stanovanje i useljen, to je pravilno zaključilo Ministarstvo da se na konkretan slučaj ne može primijeniti član 32. stav 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99 i 65/01), nego je u konkretnom slučaju rok za podnošenje za povrat predmetnog stana istekao 19. aprila 2000. godine, shodno odredbama člana 16. stav 1. navedenog Zakona. Okružni sud je ocijenio da nisu tačni navodi tužbe da u postupku koji je prethodio donošenju osporenog upravnog akta nije pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da je predmetni stan bio oštećen, te da je u skladu s tim apelantica i postupila podnijevši zahtjev za povrat stana 14. marta 2002. godine, dakle u za to zakonom propisanom roku, s obzirom da je predmetni stan saniran kreditnim sredstvima Svjetske banke, te kao takav ne spada u kategoriju uništenih i oštećenih stanova, kao i da je bio useljen od 1997. godine. Okružni sud je zaključio da je prvostepeni organ postupio pravilno kad je odbacio apelantičin zahtjev za povrat u posjed stana kao neblagovremen, a da je isto tako pravilno postupio tuženi organ kad je odbio apelantičinu žalbu kao neosnovanu.
4. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju apelantica je Odsjeku podnijela zahtjev za povrat stana u posjed, koji je zaključkom od 6. novembra 2003. godine, odbacio zahtjev apelantice kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući apelantičinu žalbu kao neosnovanu. Apelantica je pred Okružnim sudom tužbom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 27. juna 2005. godine. Okružni sud je odlučujući o tužbi donio presudu, broj U-98/05 od 19. aprila 2006. godine, kojom je tužbu odbio, ističući u obrazloženju presude da je zahtjev za povrat stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za povrat zakonit i pravilan. Iz navedenog proizilazi da presuda Okružnog suda na koju se apelantica žali, nije presuda o meritumu apelantičinog zahtjeva, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je apelantičin zahtjev za povrat stana odbačen kao neblagovremen.
8. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti zahtjeva apelantice za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelantice na povrat u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpila pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-
1310/06, od 15. februara 2007. godine).
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović