Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2681/06 (S. T.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2681/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 2681/06, rješavajući apelaciju Snežane Tomić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Snežane Tomić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj Gž-
169/04 od 23. juna 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Snežana Tomić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zvornika, koju zastupa Dragan Gotovac, advokat iz Zvornika, podnijela je 18. septembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-169/04 od 23. juna 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs. 57/03 od 26. januara 2004. godine utvrđeno je da je apelantkinji nezakonito prestao radni odnos kod Opštine Zvornik (u daljnjem tekstu: tužena), naloženo je tuženoj da vrati apelantkinju na posao na radno mjesto referenta za poslove kartoteke i arhivu, odnosno da je rasporedi na poslove i zadatke u skladu sa njenom stručnom spremom, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelantkinja je odbijena.
3. Odlučujući o žalbi tužene protiv Presude Osnovnog suda broj Rs. 57/03 od 26. januara 2004. godine Okružni sud je donio Rješenje broj Gž-169/04 od 23. juna 2006. godine kojim je žalba tužene uvažena, prvostepena presuda ukinuta i tužba apelantkinje odbačena kao nedopuštena. U obrazloženju svog rješenja Okružni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je tužena donijela Rješenje broj 02-20-4/92 od 27. aprila 1992. godine o prestanku radnog odnosa apelantkinji, da je apelantkinja, u skladu sa poukom o pravnom lijeku, 2. maja 1992. godine podnijela prigovor protiv navedenog rješenje o kojem tužena nije odlučila. Okružni sud se pozvao na odredbe člana 37. stav 3. Zakona o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 11/94) kojima je propisan rok od 8 dana od dana uručenja rješenja za podnošenje prigovora funkcioneru, kao internu zaštitu radnika, o kojem je funkcioner dužan da odluči u roku od 15 dana. Sud se takođe pozvao na odredbe člana 37. stav 6. istog zakona kojima je propisan rok od 15 dana za obraćanje nadležnom sudu u slučaju da radnik nije zadovoljan odlukom funkcionera donesenom po prigovoru ili ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnesenom prigovoru. Sud je istakao da se radi o rokovima prekluzivnog karaktera čijim propuštanjem dolazi ne samo do gubitka prava na tužbu nego i do gubitka samog prava u materijalnom smislu. S obzirom da je apelantkinja podnijela tužbu nadležnom sudu 18. avgusta 2003. godine Okružni sud je naveo da je tužba u konkretnom slučaju podnesena nakon proteka prekluzivnog roka za njeno podnošenje, u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi, računajući od 19. juna 1996. godine kada je u Republici Srpskoj ukinuto ratno stanje i neposredna ratna opasnost.
4. Apelantkinja smatra da joj je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.»
6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
7. U konkretnom slučaju Okružni sud je odbacio tužbu apelantkinje kao nedopuštenu budući da nije podnesena u roku propisanom odredbama člana 37. stav 6. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Dakle, pobijanom odlukom Okružnog suda nije odlučeno o zakonitosti prestanka radnog odnosa apelantkinje, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantkinja je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-
22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja, neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
8. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.