Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-85/08 («Vodovod» Društvo za vodovod i kanalizaciju d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-85/08
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-85/08, rješavajući zahtjev «Vodovod» Društvo za vodovod i kanalizaciju d.o.o. Mostar za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev «Vodovod» Društvo za vodovod i kanalizaciju d.o.o. Mostar za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. «Vodovod» Društvo za vodovod i kanalizaciju d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa zakonski zastupnik, direktor Mile Puljić, podnio je, 7. januara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-
001083 od 23. oktobra 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje pravomoćne presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1335/03 od 12. oktobra 2005. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-1335/03 od 12. oktobra 2005. godine, obavezan je apelant, kao tuženi, da na ime naknade štete isplati «Eko-prim» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 75.062,45 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. oktobra 2003. godine do isplate i naknaditi mu parnične troškove od 10.000,00 KM. U postupku je nesporno utvrđeno da je, 9. oktobra 2003. godine, došlo do pucanja glavne vodovodne cijevi i da je usljed toga došlo do plavljenja poslovnog objekta tužitelja u kome su se nalazile ambalaže namijenjene za trgovinu na veliko, kao i strojevi za pakiranje i paletiziranje, čime je tužitelju nanesena šteta.
3. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 1576/05 (izostavljena oznaka GŽ) od 25. maja 2006. godine, žalba apelanta je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužitelju odbijen tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka.
4. Vrhovni sud je presudom, broj 070-0-Rev-06-001083 od 23. oktobra 2007. godine, uvažio reviziju tužitelja, preinačio pobijanu presudu Kantonalnog suda, broj (GŽ) 1576/05 od 25. maja 2006. godine,i potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda, broj P-1335/03 od 12. oktobra 2005. godine.
5. Apelant smatra da je u postupku okončanom pobijanom presudom Vrhovnog suda došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu navedenih prava apelant vidi u navodnom propusti redovnih sudova da ispitaju sve njegove žalbene razloge i da daju ocjenu njihove osnovanosti. Stoga je po njegovoj ocjeni apelantu uskraćena mogućnost da ravnopravno raspravlja pred sudom, odnosno onemogućen mu je suštinski i djelotvoran pristup sudu. Apelant je, kao obrazloženje svog zahtjeva za donošenje privremene mjere, naveo da nije u mogućnosti dobrovoljno izvršiti svoju obavezu, s obzirom na visinu obaveze, zakonsku zateznu kamatu i troškove postupka. Apelant navodi da bi redovno poslovanje apelanta, kao javnog komunalnog preduzeća nadležnog za isporuku vode, održavanje vodovodne i kanalizacijske infrastruktute u gradu Mostaru, bilo znatno otežano i da bi imalo posljedice na uredno i kvalitetno izvršavanje povjerenih mu poslova, ukoliko bi došlo do prinudnog izvršenja, odnosno blokade transakcijskih računa apelanta. S druge strane, apelant navodi da bi u slučaju da izvršenje u potpunosti bude provedeno, a apelacija bude usvojena, povrat zaplijenjenih apelantovih sredstava odnosno protivizvršenje bilo krajnje neizvjesno, jer je tužitelj malo gospodarsko društvo koje se bavi trgovinom i koje zapošljava minimalan broj radnika. Apelant smatra da je neizvjesno buduće poslovanje tužitelja i stanje njegove ukupne imovine i da bi bilo krajnje teško ostvariti eventualno protivizvršenje u korist apelanta, odnosno povrat zaplijenjenih sredstava.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
8. Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav prema kojem u situaciji kada se od Ustavnog suda traži donošenje privremene mjere kako bi se privremeno obustavilo izvršenje pravosnažne sudske presude, apelant bi u prilog takvom zahtjevu trebao priložiti dokaze koji, prima facie, ukazuju na neophodnost donošenja takve mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri broj AP-531/04od 23. jula 2004. godine). U konkretnom slučaju, kao razloge zbog kojih bi trebalo obustaviti od izvršenja pravosnažnu sudsku odluku, apelant navodi da nema sredstava da dobrovoljno izvrši obaveze koje su mu naložene pravosnažnom sudskom presudom, te da postoji opasnost da prinudno izvršenje utiče na kvalitet njegovih usluga, kao i bojazan da neće moći ostvariti povrat svojih sredestava u slučaju protivizvršenja, jer je neizvjesno buduće poslovanje tužioca.
9. Ustavni sud zapaža da svoje navode apelant ničim ne dokumentuje, tako da osim paušalnih tvrdnji apelant ne nudi dokaze da bi prinudno izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda dovelo do ozbiljnog poremećaja rada apelanta, niti je paušalno izrečena bojazan apelanta da tužilac neće imati sredstava za eventualno protivizvršenje objektivizirana bilo kakvim dokazom, jer činjenica da je tužilac malo gospodarsko društvo ne mora samim tim značiti da je tužilac nelikvidan ili da će biti finansijski nesposoban izvršavati svoje buduće obaveze. U kontekstu svega navedenog, Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelant naveo, ne predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere kojom bi se interveniralo u postupak izvršenja pravosnažne sudske odluke. Pri tome, Ustavni sud uzima u obzir i imperativ očuvanja i afirmacije principa pravne sigurnosti i vladavine prava koji podrazumijeva i izvršenje svih pravosnažnih i izvršnih sudskih odluka. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović