Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-247/08 (Ž. G.)

Odluka donesena 14. 02. 2008.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-247/08

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-247/08, rješavajući zahtjev Željka Grbića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Željka Grbića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Grbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Petrovca, koga zastupaju Vladimir Raosavljević i Mileta V. Bošković, advokati iz Banjaluke, podnio je, 18. januara 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda FBiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine, i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-

K-07-000018 od 27. jula 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio prekidanje izdržavanja kazne zatvora izrečene osporenom presudom Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

2. Kantonalni sud je presudom, broj 001-0-K-07-000018 od 27. jula 2007. godine, na osnovu člana 401. stav 3. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), pravomoćnu Presudu tog suda, broj K-7/99 od 8. novembra 2001. godine, stavio van snage, i uz to prvooptuženog G.S. (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) i apelanta, kao drugooptuženog, oglasio krivim za krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 2. preuzetog Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ RBiH) u vezi sa članom 6.a. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o primjeni preuzetog KZ RBiH i preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ). Na osnovu istih zakonskih propisa i uz primjenu odredbi iz čl. 4, 5, 33. i 41. preuzetog KZ SFRJ prvooptuženi i apelant se osuđuju na kazne zatvora u trajanju od po jedanaest godina, u koje im je na osnovu člana 50. preuzetog KZ SFRJ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 27. jula 2007. godine, pa nadalje. Istom presudom, na osnovu člana 101. stav 2. ZKP porodica oštećenog je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu, a na osnovu odredbe člana 91. stav 3. istog zakona prvooptuženi i apelant su obavezani da solidarno snose troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.005,00 KM i paušala u iznosu od 400,00 KM. Prvooptuženi i branitelji apelanta su podnijeli žalbe protiv navedene presude zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona, Ustava BiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i odluke o kazni.

3. Vrhovni sud je presudom, broj 070-0-Kž-06-000644-7 od 15. novembra 2007. godine, djelomično uvažio žalbe prvooptuženog i apelanta i uz primjenu člana 42. tačka 1. i člana 43. stav 1. tačka 1. KZ SFRJ preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni, tako da su apelant i prvooptuženi osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po devet godina. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

4. Apelant je naveo da je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, što se ogleda u tome da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je on izvršio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, iako za takav zaključak nije bilo dovoljno dokaza. Ukazuje da su tokom postupka pogrešno utvrđene činjenice i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio prekid izvršenja kazne zatvora izrečene pobijanom presudom Vrhovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.

5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

7. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti jedno od temeljnih ljudskih prava čiju zaštitu pruža član II/3.d) Ustav Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud ukazuje da ovo pravo nije apsolutno, jer može doći do njegovog ograničenja pod određenim uslovima koji su propisani zakonom i koji moraju biti u skladu sa standardima iz člana 5. Evropske konvencije. Osobu koja je pravosnažno osuđena za krivično djelo nadležni organi imaju pravo da, u skladu sa zakonom, upute na izdržavanje kazne zatvora odnosno liše je slobode. Ustavni sud će, prilikom meritornog ispitivanja apelacije takve osobe, preispitati opravdanost ovog lišenja slobode i ukoliko se utvrdi da je do lišenja slobode došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konveciji utvrdiće se povreda prava i naložiti otklanjanje posljedica povrede na način i u mjeri u kojoj je to moguće. Međutim, u postupku po zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je ograničen na utvrđivanje da li je donošenje privremene mjere nužno radi otklanjanja štetnih posljedica koje bi mogle nastupiti, pri čemu je conditio sine qua non za ovo odlučivanje da apelant iznese uvjerljive razloge i dokaze koji ukazuju na nužnost donošenja privremene mjere. Stoga, navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi usvojio predloženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem.

9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-247/08 (Ž. G.) | Sudska praksa | Aktio