Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-325/08 (Z. D.)
Odluka donesena 14. 02. 2008.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-325/08
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, podpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić, na sjednici održanoj 14. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-325/08, rješavajući zahtjev Zorana Damjanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Zorana Damjanovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Damjanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je, 29. januara 2008. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj X-KRŽ-
05/107 od 19. novembra 2007. godine, i Presude Suda BiH, broj broj X-KR-05/107 od 18. juna 2007. godine. Apelant je u apelaciji podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi mu Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o podnesenoj apelaciji.
2. Presudom Suda BiH, broj X-KR-05/107 od 18. juna 2007. godine, apelant je oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10. godina i 6 mjeseci zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c). Krivičnog Zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH). Sud BiH je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant zajedno sa Goranom Damjanovićem za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, 2. juna 1992. godine, u naselju Bojnik, kao pripadnik vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, naoružan i u vojnoj uniformi, aktivno učestvovao u premlaćivanju grupe od 20 - 30 zarobljenih muškaraca bošnjačke nacionalnosti, koji su se predali ili bili zarobljeni, kojom prilikom je apelant pretukao Elvira Jahića, svjedoka D. i druge neidentifikovane osobe, tukući ih puškom, palicom, bocama, nogama i rukama, namjerno nanoseći žrtvama fizičku i psihičku bol, kao kaznu što su pružali otpor prilikom napada srpskih snaga na mjesto Ahatoviće. Nakon premlaćivanja žrtava apelant je zajedno sa drugim licima, diskriminišući žrtve zbog njihove nacionalne pripadnosti, ova lica ukrcavao u autobuse kojima su odvezeni u logor Rajlovac.
3. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu apelacionom odjeljenju Suda BiH koji je Presudom, broj X-KRŽ-05/107 od 19. novembra 2007. godine, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. Drugostepeni sud je utvrdio da pobijana prvostepena Presuda sadrži valjanu analizu svih odlučnih činjenica i da su izvedeni dokazi cjenjeni na način propisan Zakonom o krivičnom postupku BiH.. Nadalje, navodi drugostepeni sud, odbrana apelanta u pogledu alibija na koji se poziva nije uvjerljiva, dok su sa druge strane, sve odlučne činjenice o njegovoj krivnji uvjerljivo utvrđene i jasno obrazložene. Takođe, drugostepeni sud smatra da je prvostepeni sud primjenio odgovarajući materijalni propis i da je kazna apelantu pravilno odmjerena.
4. Nezadovoljan ishodom žalbenog postupka apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji, detaljno analizirajući presude prvostepenog i drugostepenog suda, navodi da su sudovi prizvoljno cijenili provedene dokaze i na osnovu tako provedenog dokaznog postupka prizvoljno i netačno utvrdili činjenično stanje. Smatra da sudovi nisu smjeli odbiti provođenje dokaza saslušanjem svjedoka odbrane koji bi doprinjeli utvrđenju stavrne istine o događaju zbog kojeg je apelant oglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora. Stoga, apelant smatra da su sudovi povrijedili i odredbe Zakona o krivičnom postupku, jer sudovi nisu potpuno i istinito cijenili činjenice koje ga terete i koje idu u njegovu korist. Nadalje, apelant ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer smatra da su sudovi pogrešnim tumačenjem obavezne primjene blažeg zakona u korist apelanta primjenili Krivični zakon koji je strožiji za apelanta i koji je donesen deset godina nakon izvršenja krivičnog djela za koje je apelant osuđen. Proizvoljnom ocjenom dokaza, povredom odredbi Zakona o krivičnom postupku i pogrešnom primjenom strožijeg Krivičnog zakona prilikom donošenja presuda kojima je utvrđena njegova krivica, apelant tvrdi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije.
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: «Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
6. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
7. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. Ustavni sud podsjeća da je pravo na slobodu ličnosti i druga prava koja iz njega proizilaze, zaštićeno članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije i da predstavlja jedno od najvažnijih prava svake osobe. Međutim, nadležni organi, u toku postupka imaju pravo da u skladu sa pozitivnopravnim propisima, liše osobu ovog prava. U takvim okolnostima, Ustavni sud može preispitivati opravdanost lišavanja ovog prava, ukoliko apelant, u postupku pred Ustavnim sudom, dokaže da je do lišavanja došlo suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, o čemu apelant mora pružiti dokaze za svoje tvrdnje. Međutim, lice koje se bez valjanog osnova poziva na ovo pravo, sa zahtjevom da se obustavi ili odloži izvršenje krivične sankcije izrečene u zakonitom postupku, ne može tražiti obustavu izvršenja te krivične sankcije.
9. Apelant traži donošenje privremene mjere, ali osim što se poziva na neophodnost takve mjere isključivo na osnovu navodnih kršenja Ustavnih prava iznesenih u apelaciji, ne daje nijedan razlog, niti nudi bilo kakav dokaz iz kojeg bi se moglo nedvosmisleno utvrditi da bi donošenjem ovakve mjere bila otklonjena mogućnost nastupanja, po njega, nenadoknadivih štetnih posljedica. Apelant smatra da njegovi navodi o kršenju ustavnih prava predstavlja dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka po apelaciji. Stoga, navodi o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere, niti opravdavaju postavljeni zahtjev za donošenje tražene privremene mjere. Apelant, kao što je već rečeno, nisu ponudili razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi usvojio predloženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem.
10. Nadalje, iz apelacije proizilazi da apelant nije podnio molbu za odlaganje izvršenja kazne zatvora nadležnom sudu, iako je to pravo mogu ostvarivati i u postupku pred redovnim sudom koji je nadležan za izvršenje kazne zatvora. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.
11. Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne, konkretne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se donese privremna mjera, kako bi se spriječilo nastupanje nenadoknadivih štetnih posljedica. Apelant, kao što je već rečeno, nije ponudio takve razloge i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio privremenu mjeru koju je apelant predložio, odnosno koji bi ukazali da bi donošenjem takve privremene mjere bile spriječene eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem.
12. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim, pa je odlučeno kao u dispozitivu ove doluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović