Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-150/06 («Avaz» d.o.o.)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović
Predmeti (1)
AP-150/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica, Miodrag Simović i Valerija Galić, potpredsjednici, Mato Tadić, Seada Palavrić, sudije, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-150/06, rješavajući apelaciju «Avaz» d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj _60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Avaz» d.o.o. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci, broj Gž-984/03 od 22. septembra 2005. godine, i Presude Osnovnog suda u Banja Luci, broj P-
2167/00 od 24. januara 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1.«Avaz» d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Nedim Dobojlić, advokat iz Sarajeva, podnio je, 30. januara 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-984/03 od 22. septembra 2005. godine, i Presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovnii sud), broj P-2167/00 od 24. januara 2003. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-2167/00 od 24. januara 2003. godine, apelant je kao tuženi pod imenom «Dnevni avaz» zajedno sa Novinskom agencijom «Srna», kao drugotuženim, obavezan da Draganu Čaviću (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) solidarno, zbog povrede časti i ugleda isplate iznos od 6.000,00 KM zajedno sa zateznom kamatom, od dana presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude.Tužbeni zahtjev prvotužitelja koji je bio postavljen u iznosu od 100.000,00 KM odbijen je u preostalom djelu kao previsoko postavljen i neosnovan, a tužbeni zahtjev drugotužitelja Srpske Demokratske Stranke u visini od 350.000,00 KM je u cijelosti odbijen kao neosnovan. U obrazloženju Presude Osnovni sud navodi da je uvidom u tekst koji je objavio apelant, a drugotuženi prenio u javnost, saslušanjem svjedoka-autora teksta i tuženih kao i uvidom u krivični spis Osnovnog suda u Banja Luci broj K-351/01 i drugu dokumentaciju, utvrđeno da su u članku u Dnevnom Avazu od 3. oktobra 2000, godine, u kojem se tvrdi da je zapljenjena količina od 144 kilograma heroina i kokaina od čije prodaje je novac trebao biti upotrebljen za finansiranje izborne kampanje Srpske Demokratske Stranke (u daljnjem tekstu: SDS), da je povodom tog događaja uhapšeno oko 60 aktivista te stranke a da je kontigent sa drogom bio upućen u firmu u kojoj radi prvotužitelj, iznesene neistinite informacije dostupne velikom krugu ljudi koje su dovele do povrede prava ličnosti prvotužitelja i narušavanja njegovog ugleda. Nadalje, Osnovni sud smatra da je usljed navoda u članku i prenošenjem takvih informacija, prvotužitelj kao javna ličnost i porodičan čovjek koji ima suprugu, djecu i roditelje, trpio duševne patnje. Osnovni sud smatra da je za svakog prosječnog čovjeka objavljivanje neistinitih negativnih informacija o njemu, a posebno ako se radi o javnoj ličnosti koja je izložena sudu javnosti, djeluje stresno i neprijatno i prouzrokuje duševne patnje. Kod donošenja ovog zaključka Osnovni sud se pozvao i na sudsku praksu po kojoj se specifičnost prouzrokovanja duševnih patnji može manifestovati u vidu stresnih osjećaja ili ljutnje, a ne samo uobičajenim klasičnim shvatanjem tog pojma. Takođe, Osnovni sud smatra da je u smislu člana 200. Zakona o opštim obligacionim odnosima osnov za dodjelu nematerijalne štete zbog duševnih patnji prvotužitelja bio objavljeni članak apelanta i prenošenje informacije drugotuženog, kojim radnjama je povrijeđena čast i ugled i izazvana duševna patnja prvotužitelja, posebno cjeneći njihov intenzitet i dužinu, značaj povrijeđenog dobra, društvene prilike i najbitnije životno područje povrijeđenog lica - njegov poziv i njegova porodica. Pri određivanju visine naknade dosuđene prvotužitelju Osnovni sud je cijenio da je prvotužitelj javna ličnost, da je navedeni članak objavljen u novinama sa velikim tiražem bio dostupan velikom broju lica, da apelant nije objavio demanti, ali i da apelant i drugotuženi nisu imali direktne koristi od objavljivanja sadržaja članka.
3. Protiv navedene Presude Osnovnog suda tužitelji i apelant su izjavili žalbe. Okružni sud je Presudom, broj Gž-984/03 od 22. septembra 2005. godine, odbio kao neosnovane žalbe apelanta i tužitelja, a prvostepenu Presudu potvrdio u cjelosti. Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenično stanje koje je utvrdio Osnovni sud kao i pravni osnov za dosuđenje nematerijalne štete prvotužitelju. Okružni sud je naveo u obrazloženju presude da njena izreka nije nerazumljiva, našto se apelant žalio, samo zato što u njoj nije navedeno da se prvotužitelju dosuđuje nakanada nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, jer to jasno proizlazi iz same presude i da pravo na slobodno izražavanje u smislu odredbi Evropske konvencije ne podrazumijeva pravo na objavljivanje neistinitih informacija. Takođe, Okružni sud je ocjenio da su neosnovani navodi da prvotužitelj zbog toga što nije dao demanti nije ni trpio duševne patnje, a da nije od značaja za utvrđivanje povrede časti i ugleda prvotužitelja za koje mu je dodjeljena pravična novčana naknada, okolnost da je kasnije izabran za predsjednika Republike Srpske.
4. Nezadovoljan ishodom postupka pred redovnim sudovima apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu u kojoj navodi da apelant pogrešno označen u Presudi kao Dnevni Avaz a ne kao Avaz d.o.o. čime je nedostajao bitan tužbeni elemenat, da je sud pogrešno primjenio Zakon o zaštiti od klevete, jer je naknadu nematerijalne štete prvotužitelju dosudio na osnovu povrede časti i ugleda, a navedeni zakon ne pominje čast kao osnov za naknadu štete učinjene klevetom, da je prvotužitelj javna ličnost koji podliježe oštrom sudu javnosti, da javni interes koji se ogleda u interesu javnosti da bude informisana nadvladava privatni, da sud nije raspravljao o troškovima tuženog, iako je prvotužitelj samo minimalno uspio u sporu. Na taj način, smatra apelant, odlukama redovnih sudova u kojima je proizvoljno primjenjeno pravo, povrijeđeno je i njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: « 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su po njegovom mišljenju redovni sudovi, prilikom donošenja osporenih odluka pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na efektivan pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi proizvoljno primijenili važeće odredbe materijalnih zakona prilikom donošenja spornih odluka. Ustavni sud zapaža da je protiv apelanta vođen dvostepeni sudski postupak, u kojem je utvrđeno da je apelant iznošenjem neistina povrijedio čast i ugled prvotužitelja. Sam apelant ne osporava sudskim odlukama utvrđeno činjenično stanje ali pored toga što smatra da su u odnosu na njega proizvoljno primjeni materijalni propis, osporava i pasivnu legitimaciju tuženog ističući da se odluke redovnih sudova odnose na «Dnevni Avaz», a ne na Avaz d.o.o.u odnosu na koga se trebao odnositi tužbeni zahtjev i odluke koje osporava.. U vezi sa ovim navodima,.Ustavni sud je na osnovu dokumentacije koju je apelant dostavio i u koju je izvršen uvid, utvrdio da je «Avaz d.o.o. kao izdavač 5. marta 1999. godine podnio prijavu za upis «Dnevnog Avaza» u Registar medija Ministarstvu obrazovanja, nauke i informisanja Kantona Sarajevo, koje je Rješenjem, broj 11-06-40-
83/99 od 5. marta 1999. godine, izvršilo prijavljenu registraciju. Obzirom na ovu okolnost apelant odgovara za obaveze tuženog. Međutim, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu izraženu u odluci broj AP-476/04 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Ustavni sud zapaža, da bez obzira na pravno relavantni odnos apelanta i tuženog, apelant kao ni tuženi, koji je tokom cijelog sudskog postupka imao punomoćnika, od dana kada mu je dostavljena tužba na odgovor, do okončanja glavne rasprave ili u drugostepenom postupku, nisu osporavali pasivnu legitimaciju, odnosno identitet tuženog i da navedeni prigovor apelant prvi put ističe u apelaciji. Ustavni sud smatra da je apelant na ovaj način propustio iskoristiti priliku da putem redovnih pravnih sredstava koje je imao na raspolaganju, istakne prigovore protiv tužbe ili u žalbi na prvostepenu presudu i na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu da se o njegovim prigovorima izjasni
9. Apelant se u apelaciji poziva na zaštitu prava iz člana 6. Evropske konvencije i tvrdi da su mu ta prava povrijeđena proizvoljnom primjenom prava koju vidi u tome što su sudovi primjenili Zakon o zaštiti od klevete i obavezali ga da naknadi štetu zbog povrede časti i ugleda prvotužitelja, iako u Zakonu o zaštiti od klevete čast nije navedena kao osnov za nakanadu štete.
10. U pogledu proizvoljnosti primjene Zakona o zaštiti od klevete i utvrđivanja vanzakonske kategorije časti kao osnova za naknadu štete, Ustavni sud na osnovu uvida u osporene odluke prvostepenog i drugostepenog suda primjećuje da je cijeli postupak vođen na osnovu Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku koji su bili na snazi u vrijeme pokretanja parničnog postupka, a ne na osnovu Zakona o zaštiti od klevete. Naime, postupak je pokrenut tužbom od 9. oktobra 2000. godine, kada Zakon o zaštiti od klevete još nije stupio na snagu, te je proveden i okončan primjenom relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima i Zakona o parničnom postupku. Dakle, već iz same činjenice da se apelant poziva na proizvoljnu primjenu odredbi Zakona o zaštiti od klevete, koji uopšte nije primjenjen u konkretnom slučaju, proizlazi očigledna neosnovanost ovog dijela apelacije.
11. U pogledu odluke o troškovima parničnog postupka Ustavni sud konstatuje da su navodi apelanta da sudovi nisu pravilno odredili troškove neosnovani, jer je i iz prvostepene i drugostepene presude vidljivo da su primjenjene odredbe Zakona o parničnom postupku po kojima se odluka o troškovima donosi na osnovu uspjeha tužitelja u parnici, o čemu su sudovi dali jasne razloge i pozvali se na odgovarajuće odredbe zakona.
12. Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim odlukama jasno naveli razloge na osnovu kojih činjenica i dokaza su utvrdili činjenično stanje, pravni osnov i visinu naknade nematerijalne štete koja je dosuđena prvotužitelju. Pravno shvatanje suda u pogledu pravnog osnova, duševnih bolova prvotužitelja i visine novčane naknade dodjeljene prvotužitelju je detaljno i jasno obrazloženo, u skladu sa odredbama člana 200. Zakona o obligacijama, na osnovu kojeg je predviđeno da za povredu časti i ugleda povrijeđenom licu sud može dosuditi pravičnu novčanu naknadu. Stoga, Ustavni sud smatra da su sudovi primjenjujući zakonske odredbe dali iscrpne, valjane i uvjerljive razloge na osnovu kojih su donijeli odluke.
13. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović