Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2442/06 («SARAJEVO-OSIGURANJE» d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Uporedive situacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2442/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić, Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 2442/06, rješavajući apelaciju «SARAJEVO-OSIGURANJE» d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «SARAJEVO-

OSIGURANJE» d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev-21/05 od 11. aprila 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci, broj Gž-2120/02 od 9. septembra 2

004. godine, i Presude Osnovnog suda u Banjaluci, broj P-728/01 od 17. aprila 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1.«SARAJEVO-OSIGURANJE» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vid Dujaković, advokat iz Banja Luke, podnio je, 16. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-21/05 od 11. aprila 2006. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-2120/02 od 9. septembra 2004. godine, i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-728/01 od 17. aprila 2002. godine.

2. O tužbi Đurađa Račića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv ZOIL «Sarajevo» Poslovna jedinica Banjaluka, radi nakanade štete, Osnovni sud je donio Međupresudu, broj P-1710/85 od 5. juna 1989. godine, koja je potvrđena presudama Višeg suda u Banjaluci, broj Gž-516/90 od 8. juna 1990. godine i Vrhovnog suda BiH, broj REV-783/90 od 19. novembra 1992. godine, kojima je utvrđeno da je ZOIL «Sarajevo» Poslovna jedinica Banjaluka odgovorna za štetu koju je tužitelj pretpio u saobraćajnom udesu.

3. U nastavku postupka, po pravosnažnosti navedene međupresude, tužitelj je pismenim podneskom od 1. marta 2001. godine i na raspravi od 17. aprila 2002. godine, konačno uredio tužbeni zahtjev, a kao pravnog sljednika ranije označenog tuženog ZOIL «Sarajevo» Poslovna jedinica Banjaluka, označio je apelanta. Odlučujući o zahtjevu tužitelja u pogledu visine štete, Osnovni sud je donio Presudu, broj P-728/01 od 17. aprila 2002. godine, kojom je obavezao apelanta da tužitelju naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu u ukupnom iznosu od 17.063 KM, sa zakonskom kamatom počev od 17. aprila 2002. godine do isplate, uz plaćanje troškova postupka u iznosu od 4.340 KM sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen.

4. U odgovoru na tužbu i tokom postupka, apelant je istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, ističući da je u konkretnom sporu pasivno legitimisana «Krajina-osiguranje» Banjaluka, koja je nastala od dijela imovine ranijeg ZOIL «Sarajevo» Poslovna jedinica Banjaluka. Osnovni sud, međutim, nije prihvatio prigovor nedostatka pasivne legitimacije, obrazlažući da je osnov za naknadu štete utvrđen međupresudom i presudama Višeg suda Banjaluka i Vrhovnog suda BiH. Navedenim presudama, kako obrazlaže Osnovni sud, utvrđena je odgovornost za štetu na strani ZOIL «Sarajevo» Poslovna jedinica Banjaluka, čiji je pravni sljednik prema Rješenju Kantonalnog suda u Sarajevu, broj RF-530/01 od 5. juna 2001. godine, apelant, koji je nastao usaglašavanjem sa odredbama Zakona o osnovama osiguranja imovine i lica. Pored navedenog, Osnovni sud smatra da u konkretnom slučaju ne može biti odgovorna «Krajina-osiguranje», jer je to društvo nastalo i upisano je u sudski registar pod brojem U/I-2002/92 dana 25. juna 1992. godine, a presudom Vrhovnog suda BiH broj REV-

783/90 od 19. novembra 1992. godine, za štetu je odgovorna ZOIL «Sarajevo» Poslovna jedinica Banjaluka. S obzirom da ta poslovna jedinica u vrijeme nastanka štete nije imala svojstvo samostalnog pravnog subjekta, već matična osiguravajuća organizacija u Sarajevu, čiji se pravni subjektivitet nastavio kroz poslovanje apelanta, to je sud utvrdio da je za nastalu štetu i njenu isplatu odgovoran apelant, zbog čega je zahtjev tužitelja djelomično usvojio a sa viškom zahtjeva je odbijen.

5. Okružni sud je, odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, donio Presudu, broj Gž-

2120/02 od 9. septembra 2004. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio Presudu Osnovnog suda. Na žalbene navode apelanta koji se odnose na prigovor nedostatka pasivne legitimacije, Okružni sud je istakao da nije osnovan, s obzirom da je odgovornost apelanta za nastalu štetu, kao pravnog sljednika ranije postojećeg ZOIL «Sarajevo» Poslovna jedinica Banjaluka, utvrđena pravosnažnom Međupresudom Osnovnog suda, broj P-1710/85 od 5. juna 1989. godine. Vrhovni sud BiH je takođe, odlučujući o reviziji istakao odgovornost pravnog prednika apelanta za nastalu štetu po osnovu odredbi člana 55. ranijeg Saveznog zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica («Službeni list SFRJ» broj 24/76) i u cijelosti je prihvatio razloge sadržane u nižestepenim odlukama.

6. Vrhovni sud je Presudom, broj Rev-21/05 od 11. aprila 2006. godine, reviziju apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude taj sud je istakao da je u predmetnoj parnici kao tužena označena ZOIL «Sarajevo» Poslovna jedinica Banjaluka, koja nije imala svojstvo pravnog lica, ali je bila organizacioni dio matične ZOIL «Sarajevo». Odredbom člana 55. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica («Službeni list SFRJ» broj 24/76) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, kako dalje obrazlaže taj sud, bilo je propisano da štetu prouzrokovanu nepoznatim motornim vozilom nadoknađuje i isplaćuje zajednica osiguranja čije je sjedište na teritoriji Republike na kojoj je šteta nastala, pa je bez značaja što je tužitelj u tužbi naveo i Poslovnu jedinicu Banjaluka, s obzirom da je prema podacima pribavljenim od Kantonalnog suda u Sarajevu utvrđeno da je apelant pravni sljednik ranijeg ZOIL «Sarajevo». S obzirom da je tužitelj u toku postupka ispravio tužbu, za izmjenu tužbe, smatra ovaj sud, nije bio potreban pristanak apelanta, budući da je on pravni sljednik ranije označenog tuženog, a nisu postojale ni procesno pravne ni materijalno pravne smetnje za podnošenje direktne tužbe protiv matične kuće ZOIL «Sarajevo», koja je svoj pravni subjektivitet nastavila kroz apelantovo poslovanje. Iz navedenog, kako ističe Vrhovni sud, nisu osnovane tvrdnje apelanta da je pravni sljednik ZOIL «Sarajevo» Poslovna jedinica Banjaluka «Krajina-osiguranje» Banjaluka, pa s toga niti prigovor nedostatka pasivne legitimacije.

7. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici što redovni sudovi nisu prihvatili prigovor nedostatka pasivne legitimacije, iako se spornim po apelantovom mišljenju postavlja pitanje da li je on zaista pravni sljednik ranije označenog tuženog ZOIL «Sarajevo» Poslovna jedinica Banjaluka i da li je poslovno područje na kojem djeluje upravo područje na kojem se desio štetni događaj, s obzirom na ratne okolnosti. Ovo iz razloga jer je Vlada Republike Srpske 2. oktobra 1992. godine, donijela Odluku o pripajanju Srpkom osiguravajućem društvu dijelova osiguravajućih društava broj 05-262/92 («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/92, 6/93 i 8/93), kojom je određeno da se svi dijelovi osiguravajućih društava, između ostalih i dio koji je pripadao apelantu, a koji posluju na teritoriji Republike Srpske pripajaju Srpskom osiguravajućem društvu «Jahorina» d.d. Sokolac. Međutim, kako dalje navodi apelant, Vlada Republike Srpske nikad nije naložila novoosnovanim društvima da se izvrši procjena vrijednosti preuzetog kapitala, dozvolila je poslovanje novoosnovanih osiguravajućih društava, dala im je dozvolu za rad i za upravljanje preuzetom imovinom, a nikad nije riješila odgovornost novoosnovanih društava za obaveze koje terete preuzetu imovinu. Nije sporno, kako ističe apelant, da ugovor o preuzimanju imovine između apelanta i novoosnovanih osiguravajućih organizacija na teritoriji Republike Srpske ne postoji, pa bi se tom logikom i apelant trebao tretirati kao novoosnovano osiguravajuće društvo koje je ostalo na području FBiH i ne bi mogao snositi posljedice za poslovno područje koje je pripalo drugom Entitetu. Apelant ističe da nije pravni sljednik ZOIL «Sarajevo» za poslovno područje Republike Srpske, zbog čega ne postoji ni njegova odgovornost za ranije nastale obaveze ovog društva koji su odlukom Vlade Republike Srpske pripojeni novoosnovanim društvima. U tome se upravo ogleda povreda njegovog prava na imovinu, jer je novoosnovano «Krajina-osiguranje» preuzelo njegovu imovinu i od nje ostvaruje korist, Republika Srpska ga smatra državnim preduzećem, a za isto ne odgovara. Apelant smatra da je to novoosnovano preduzeće odgovorno za prisvojenu imovinu i po Zakonu o državnim preduzećima od momenta promjene vlasništva pa do momenta prodaje. Apelant nije posebno obrazlagao u čemu se sastoji povreda prava na djelotvoran pravni lijek, dok je u odnosu na povredu prava na nediskriminaciju, naveo da je Ustavni sud BiH donio dvije odluke, odluku broj U-35/00 i odluku broj AP-1115/04 koje su, ukoliko se stav Vrhovnog suda iz pobijane odluke prihvati kao pravilan, u suprotnosti sa Evropskom konvencijom i njenim Protokolima.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Iz navoda apelacije proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu i praksu Evropskog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).

11. U konkretnom slučaju, apelant je nakon pravosnažnosti Međupresude Osnovnog suda kojom je utvrđena odgovornost ZOIL «Sarajevo» Poslovna jedinica Banjaluka za nastalu štetu, u nastavku sudskog postupka učestvovao u svojstvu tuženog. U tom postupku donesene su osporene odluke, a kako se u istom odlučivalo o apelantovim građanskim pravima, odnosno obavezama, Ustavni sud smatra da prima facie postoji mogućnost da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Stoga će Ustavni sud ispitati da li apelant ima «opravdan zahtjev», tj. da li su njegove tvrdnje o navodnom kršenju prava na koja se poziva dovoljno razložne i opravdane da bi ih trebalo meritorno ispitati.

12. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud proveo parnični postupak, izveo dokaze na okolnost istaknutog prigovora nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta, a zatim i na okolnost visine štete, pri čemu prigovor apelanta nije prihvćen kao osnovan. Naime, Osnovni sud je u toku postupka izveo dokaze čitanjem Presude Vrhovnog suda BiH, Višeg suda u Banjaluci i Osnovnog suda, kao i dopis Kantonalnog suda, te na osnovu istih utvrdio da je pravni osnov, dakle odgovornost za štetu utvrđena upravo tim odlukama. Pasivna legitimacija apelanta utvrđena je na osnovu dopisa Kantonalnog suda, broj RF-530/01 od 5. juna 2001. godine, iz kojeg proizilazi da je apelant pravni sljednik ranijeg ZOIL «Sarajevo», a da oznaka poslovne jedinice vezana za tačno određeni teritorij nije bitna, s obzirom na član 55. ranijeg Saveznog Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica, koji je bio na snazi u vrijeme štetnog dogđaja. Ta odredba, naime, propisuje da štetu prouzrokovanu nepoznatim motornim vozilom nadoknađuje i isplaćuje zajednica osiguranja čije je sjedište na teritoriji Republike, a kako Poslovna jedinica Banjaluka nije imala ni svojstvo samostalnog pravnog subjekta, već matična organizacija sa sajedištem u Sarajevu, to je u pogledu pasivne legitimacije proizašao i zaključak da je pasivno legitimisan apelant, bez obzira što je promijenio naziv. Stav Osnovnog suda, uz primjenu relevantnih materijalnopravnih propisa podržali su Okružni sud i Vrhovni sud.

13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi u konkretnom slučaju ukazivalo na povredu prava apelanta na pravično suđenje. Sudovi su u tri instance dali detaljna obrazloženja u kontekstu navedenog prigovora apelanta. Pored toga, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evrospke konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), a Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na njegovu štetu, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant takođe smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ističući ponovo da je do povrede ovog prava došlo zbog neprihvatanja prigovora pasivne legitimacije.

16. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu dva ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, od 23. septembar 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

17. Apelant se nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na imovinu apelant vidi u činjenici da sudovi nisu prihvatili prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U pogledu ovih apelantovih navoda, Ustavni sud je već dao svoju ocjenu u dijelu koje se tiče prava na pravično suđenje, pa slijedi da su i ovi navodi koji se odnose na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelant se također žali na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Član 13. Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13. Evropske konvencije ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek sam po sebi, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju proizilazi da se navodi apelanata o kršenju ovog prava odnose se na povredu prava na pravično suđenje. Kako je Ustavni sud u ovom slučaju ocijenio da apelanat nije dokazao osnovanom povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, proizilazi da nije dokazao ni da mu je povrijeđeno pravo na djeleotvoran pravni lijek. Stoga, Ustavni sud smatra i ovaj navod apelanta očigledno (prima facie) neosnovanim.

19. U pogledu prava na nediskriminaciju, Ustavni sud primjećuje da se apelant poziva na dvije odluke Ustavnog suda BiH i to: odluku broj U-35/00 od 27. juna 2003. godine i odluku broj AP-1115/04 od 17. novembra 2005. godine, kojima je navodno utvrđeno da apelant nije pravni sljednik «ZOIL» Sarajevo, Poslovna jedinica Banjaluka. Apelant se, u odnosu na ove odluke nije eksplicitno pozvao na nediskriminaciju niti je obrazlagao u čemu se sastoji, niti je dostavio bilo kakav dokaz u prilog takvim tvrdnjama.

20. Ustavni sud napominje da je pravo na nediskriminaciju, prema pravnoj praksi Evropskog suda, akcesorno pravo a to znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Da bi dokazao diskriminaciju, apelant se pozvao na navodno nespornu praksu ovog suda, prema kojoj apelant nije pravni sljednik «ZOIL» Sarajevo već je to «Krajina-osiguranje» Banjaluka. Međutim, nakon uvida u Odluku ovog suda broj AP-1115/04 od 17. novembra 2005. godine, Ustavni sud je zaključio da se ne radi o identičnom predmetu niti o identičnoj pravnoj situaciji. Tom odlukom, apelantu A.A. utvrđena je povreda prava na imovinu kao vlasniku putničkog vozila koje je na osnovu kasko-osiguranja bilo osigurano kod DD «Sarajevo-osiguranje», Filijala Goražde, Poslovnica Foča, a apelant je za materijalnu štetu koju je pretrpio 19. februara 1992. godine, kao tuženog (tužbom od 14. novembra 1996. godine) označio Srpsko osiguravajuće društvo «Jahorina» d.d. Sokolac. Redovni sudovi su tužbeni zahtjev odbili upućujući ga da tužbu podnese protiv matične osiguravajuće organizacije, ali je Ustavni sud BiH zaključio da se niko ne može osloboditi svojih obaveza zbog faktičkih promjena koje nisu pravno regulisane, a trebale su biti, te bi to za apelanta stvorilo dodatne poteškoće u smislu negiranja odgovornosti osiguravajuće kuće na koju je od strane redovnih sudova upućen.

21. Druga odluka ovog suda broj U-35/00 od 27. juna 2003. godine, koju apelant navodi, tretira spor povodom građanske tužbe za plaćanje novčanih potraživanja nakon što se osigurani slučaj desio. I tom odlukom usvojena je apelacija i utvrđena povreda prava na imovinu, iz istog razloga kao i u predhodnom predmetu. U konkretnom slučaju koji je predmet ove apelacije, Ustavni sud konstatuje da je međupresudom Osnovnog suda, koja je postala pravosnažna 8. juna 1990. godine, utvrđen pravni osnov za isplatu nastale štete, a u nastavku postupka odlučivano je samo o visini te štete. S obzirom sve naprijed navedeno, kao i na ocjenu u pogledu prava na pravično suđenje elaboriranu u predhodnim tačkama, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana

14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava na koje apelant ukazuje.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2442/06 («SARAJEVO-OSIGURANJE» d.d… | Sudska praksa | Aktio