Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1756/06 (R. Č.)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Razvod braka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1756/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-1756/06, rješavajući apelaciju Radovana Čambera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Čambera podnesena protiv Presude Okružnog suda Banja Luka, broj Gž-1882/05 od 17. aprila 2006. godine, i Presude Osnovnog suda Gradiška, broj P-

39/04 od 28. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radovana Čambera podnesena u predmetu Okružnog tužilaštva Banja Luka, broj Kta. 104/05, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Radovan Čamber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nove Topole, podnio je, 9. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-1882/05 od 17. aprila 2006. godine, i Presude Osnovnog suda Gradiška (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-30/04 od 28. aprila 2005. godine. Iz navoda apelacije kao i dopuna i urgencija apelacije od 3. jula 2006. godine, 29. septembra 2006., 30. oktobra 2006. godine, 6. marta 2007. godine i 11. juna 2007. godine proizlazi da se apelant žali i na rad Okružnog tužilaštva Banja Luka u predmetu broj Kta. 104/05.

2. Apelant je kao tuženi učestvovao u brakorazvodnoj parnici koja je okončana u korist njegove bivše supruge (u daljnjem tekstu: tužiteljica), na taj način da je brak između apelanta i tužiteljice razveden, njihovo malodobno djete povjereno na čuvanje i vaspitavanje tužiteljici, a apelant obavezan da na ime izdržavanja malodobnog djeteta plaća mjesečni iznos od 60 KM. Smatrajući da su presude redovnih sudova donesene na osnovu krivotvorenih činjenica i zlonamjerno datih podataka od raznih institucija i fizičkih lica apelant je, 24. januara 2005. godine, podnio krivičnu prijavu Okružnom tužilaštvu. Krivičnu prijavu apelant je doopunio 6. juna 2006. godine. U krivičnoj prijavi i dopuni krivične prijave apelant posebno ukazuje na nezakoniti rad Centra za socijalni rad i zahtjeva da Okružni tužilac poduzme mjere protiv određenih fizičkih lica. Obzirom da Okružni tužilac po mišljenju apelanta do sada nije uradio ništa u pogledu rješavanja apelantovih zahtjeva, apelant traži od Ustavnog suda da poduzme mjere u smislu okončanja postupka na Okružnom tužilaštvu i u daljnji tok postupka uključi Tužilaštvo Bosne i Hercegovine. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da Okružni tužilac povodom njegove prijave nije postupio u razumnom roku i da su mu iz tog razloga povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencije).

3. U apelaciji, apelant takođe osporava Presudu Okružnog suda, broj Gž-1882/05 od 17. aprila 2006. godine, i Presudu Osnovnog suda, broj P-39/04 od 28. aprila 2005. godine.

4. Presudom Osnovnog suda, broj P-39/04 od 28. aprila 2005. godine, razveden je brak između apelanta i tužiteljice, zajedničkko malodobno dijete povjerenoje na čuvanje i vaspitanje tužiteljici, a apelant je obavezan da na ime mjesečnog izdržavanja malodobnog djeteta plaća iznos od 60 KM. U obrazloženju Presude Osnovni sud navodi da je na osnovu saslušanja stranaka i predstavnika Centra za socijalni rad, kao i uvidom u zapisnik Centra za socijalni rad, te uvidom u drugu dokumentaciju utvrdio kao nesporno da je brak između apelanta i tužiteljice, zaključen u augustu 2003. godine, i da je zajednica života prestala u januaru 2004. godine. Takođe je utvrđeno da su bračni odnosi između apelanta i tužiteljice teško i trajno poremećeni, što posebno proizlazi iz iskaza tužiteljjice koja insistira na razvodu i da ni na koji način ne želi nastaviti brak sa apelantom, navodeći da je zajednica života nepodnošljijva, da se uzajmno ne poštuju i da ne žive zajedno. Osnovni sud navodi kako je apelant izjavio kako smatra da nikoga ne može prisiliti da živi sa njim u braku. U pogledu odluke Osnovnog suda o povjeravanju na čuvanje i vaspitanje malodobnog djeteta tužiteljici, Osnovni sud je na osnovu saslušanja parničnih stranaka i predstavnika Centra za socijalni rad, kao i uvidom u dokumentaciju, kao nesporno utvrdio da je u vrijeme donošenja odluke malodobno dijete tužiteljice i apelanta devetomjesečna beba koja još uvjek doji. Na osnovu istih dokaza utvrđeno je i da je malodobno dijete izrazito vezano za majku, da je zdravstveno stanje tužiteljice i njene porodice sa kojom živi dobro, da je kuća u kojoj živi uslovna za stanovanje, da je imovinsko stanje porodice tužiteljice solidno, kao i da apelant nije ni na koji način dokazao da tužiteljica ima negativnih osobina koje bi je činile nepodobnom za obavezu čuvanja i vaspitanja malodobnog djeteta. Saglasno odredbama čl. 232, 253. i

260. Porodičnog zakona, cijeneći i da se ranije nezaposleni apelant u međuvremenu zaposlio na neodređeno vrijeme, Osnovni sud ga je obavezao na fiksni mjesečni iznos koji je dužan plaćati tužiteljici, kao doprinos izdržavanju malodobnog djeteta.

5. Protiv Presude Osnovnog suda apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu u kojoj se žalio na odluku o povjeravanju malodobnog djeteta na čuvanje i vaspitanje tužiteljici i na visinu naknade koja mu je prvostepenom Presudom određena na ime doprinosa izdržavanja malodobnog djeteta.

6. Okružni sud je Presudom, broj Gž-1882/05 od 17. aprila 2005. godine, preinačio prvostepenu presudu u djelu koji se odnosi na obavezu apelanta da plaća mjesčni doprinos za izdržavanje malodobnog djeteta i ta na taj način da mu se ta obaveza uspostavlja od dana kada je tužiteljica podnije takav zahtjev, a ne od dana rođenja malodobnog djeteta, kako je u citiranoj Presudi utvrdio Osnovni sud. U ostalom djelu Presuda Osnovnog suda je u cijelosti potvrđena. Okružni sud konstatuje da je Osnovni sud ispitao sve odlučne činjenice bitne za odluku o razvodu braka u smislu postojećih zakonskih propisa i u razlozima presude dao jasne i valjane razloge za takvu odluku. Isto tako, smatra Okružni sud, Osnovni sud je pravilno odlučio i o povjeravanju na čuvanje i vaspitanje malodobnog djeteta tužiteljici, jer je ispitao sve subjektivne i objektivne okolnosti koje su od značaja za donošenje takve odluke, pri tome imajući u vidu prijedlog Centra za socijalni rad i rukovodeći se isključivo interesima djeteta, kako to nalaže i član 90. Porodičnog zakona Republike Srpske. Nadalje, Okružni sud je konstatovao, dajući za to i relevantne razloge, da je Osnovni sud pravilno odlučio i u ostalom dijelu osporene presude.

7. U djelu apelacije u kojem osporava presude Okružnog i Osnovnog suda apelant tvrdi da je Centar za socijalni rad pogrešno predstavio njegovo imovno stanje, da je nezaposlen, da sud na okolnosti poremećenih bračnih odnosa nije saslušao njegove roditelje, da je neosnovano konstatovano kako je izrazio spremnost da i za vrijeme nezaposlenosti pridonosi izdržavanju malodobnog djeteta sa 60 KM, da mu je dijete oduzeto nezakonitim sudskim odlukama, da mu Centar za socijalni rad i tužiteljica onemogućavaju viđanje i krštenje djeteta, da je zabrinut za vaspitanje djeteta i da je zbog nezakonitog i u korist tužiteljice pristrasnog postupanja Centra za socijalni rad podnio krivične prijave Okružnom tužilaštvu protiv brojnih fizičkih i pravnih lica. Smatra da su mu osporenim sudskim odlukama povrijeđena sljedeća prava: pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i pravo na brak i zasnivanje bračne zajednice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

9. U vezi dijela apelacije kojom apelant osporava presude Okružnog i Osnovnog suda, Ustavni sud prije svega podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U suštini, apelant smatra, prije svega, da u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama nije imao pravično suđenje zbog toga što su po njegovom mišljenju redovni sudovi, prilikom donošenja odluka koje pobija pogrešno utvrdili činjenice i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U konkretnom slučaju, apelant je nakon što je tužiteljica pokrenula brakorazvodnu parnicu u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dva stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te u konačnom ishodu donijeli odluku kojom je brak između tužiteljice i apelanta razveden, njihovo malodobno dijete povjereno na čuvanje i vaspitanje tužiteljici, a apelant obavezan da na ime izdržavanja malodobnog djeteta mjesečno plaća iznos od 60 KM plati tužiteljici troškove parničnog postupka. Redovni sudovi su kao nesporno utvrdili da je bračna zajednica između tužiteljice i apelanta neodrživa cjeneći neuspjele pokušaje mirenja koji su prethodili donošenju odluke suda, činjenicu da su bračni partneri fizički razdvojeni i da svako od njih živi sa svojim roditeljima, insistiranje tužiteljice na razvodu braka i njenu nespremnost da nastavi zajednički život sa apelantom, kao i okolnost da se ni apelant nije protivio razvodu braka izjavom da se brak ne može održati protiv volje tužiteljice. Nadalje, iz svjedočenja parničnih stranaka i predstavnika Centra za socijalni rad utvrđeno je da apelant i tužiteljica imaju zajedničko malodobno djete od devet mjeseci starosti i da je izrazito privrženo tužiteljici, inače majci-dojilji. Cjeneći da je apelant u vrijeme suđenja u starosnoj dobi od 34 godine, da je zdrav i sposoban za privređivanje, sudovi su u smislu odredbi postojećih propisa odredili da apelant plaća mjesečni iznos od 60 KM kao doprinos za izdržavanje malodobnog djeteta. Sudovi su cjenili i okolnost da je apelant izrazio spremnost da za rijeme za koje ne radi doprinosi navedenim iznosom mjesečnom izdržavanju malodobnog djeteta. Saglasno činjeničnom stanju koje je utvrđeno kao nesporno, redovni sudovi su primjenili i postojeće zakone i pozvali se na odgovarajuće odredbe. Takođe, redovni sudovi su obavezali apelanta da plati troškove parničnog postupka pozivajući se na odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku. Presude redovnih sudova su jasno, detaljno i okolnosno obrazložene, kako u pogledu dokaza koji su provedeni, tako i u pogledu utvrđenih činjenica, procesnih i materijalnih zakona koje su primjenili. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, jer je Okružni sud u Presudi kojom je odlučio o svim elementima prvostene Presude Osnovnog suda dao detaljno obrazloženje svoje odluke, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluku u kontekstu i žalbenih razloga apelanta.

12. Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta ishodom sudskog postupka i drugačije tumačenje pojedinih odredbi zakona, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije

13. Apelant također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i : pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i pravo na brak i zasnivanje bračne zajednice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o prozvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o njihovom kršenju, očigledno (prima facie)neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud, u vezi dijela apelacije koji se odnosi na rad Okružnog tužilaštva, želi istaći da apelant nije okrivljen za krivično djelo. Suprotno tome, apelant pokušava da pokrene krivični postupak protiv drugih lica. U vezi s tim, imajući u vidu da se apelant žali da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog nepostupanja tužilaštva po njegovoj prijavi, opravdano se postavlja pitanje da li pravo pojedinca da pokrene postupak krivičnog gonjenja protiv druge osobe spada u djelokrug člana 6. Evropske konvencije.

16. Ustavni sud, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, «ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» U vezi sa predmetnom apelacijom ova ustavna odredba znači da je nadležnost Ustavnog suda ograničena na ispitivanje navodnih povreda prava i sloboda u okvirima koji su definisani, inter alia, članom 6. Evropske konvencije.

17. Prema jezičkom značenju, član 6. Evropske konvencije, na koji se poziva apelant, u krivičnim postupcima garantuje pravo na zaštitu samo nekome protiv koga se «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe». Naime, samo takvo lice može se smatrati «žrtvom» u smislu člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, obrnuto tumačenje člana 6. Evropske konvencije, prema kojem bi se pravo na pravičan postupak garantovalo i nekome ko traži utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv drugog lica, prevazilazilo bi okvire tumačenja člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-19/02 od 17. marta 2004. godine i broj AP 408/04 od 18. januara 2005. godine).

18. Iz navedenog proizilazi da pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ne obuhvata pravo na pokretanje krivičnog postupka protiv trećih lica i da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materie sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1756/06 (R. Č.) | Sudska praksa | Aktio