Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2221/06 (D. J.)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2221/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2221/06, rješavajući apelaciju Drine Janićijević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drine Janićijević podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar, broj 007-0-Gž-06-
000059 od 1. juna 2006. godine, i Presude Općinskog suda, broj P-
446/05 od 10. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Drina Janićijević (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Odvjetnički ured Sesar- Ćurić iz Mostara iz Mostara, podnijela je, 18. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalnii sud), broj 007-0-Gž-06-000059 od 1. juna 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-446/05 od 10. novembra 2005. godine
2. Apelantica je upravljajući putničkim vozilom, kojem je isteklo osiguranje, kao učesnik u saobraćaju, na raskrsnici magistralnog i sporednog puta imala saobraćajnu nezgodu u kojoj je, na putničkom automobilu kojim je upravljala, nastupila materijalna šteta prilikom sudara sa drugim putničkim automobilom. Tužbom koju je podnijela Općinskom sudu protiv tužene «Croatija osiguranje (u daljnjem tekstu: tužena), apelantica je zahtjevala da joj tužena na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 3.955,08 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate.
3. Istovremeno tužena je podnijela protivtužbu kojom je zahtjevala da joj apelantica na ime regresnog duga isplati iznos od 5.750,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 25. augusta 1998. godine do konačne isplate.
4. Presudom Općinskog suda, broj P-446/05 od 10. novembra 2005. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelantice, a istovremeno je udovoljeno protivtužbenom zahtjevu tužene. U obrazloženju presude, Općinski sud navodi da apelantica, upravljajući putničkim vozilom na sporednom putu, nije zaustavila vozilo na raskrsnici prilikom uključenja u saobraćaj na magistralnom putu, usljed čega je došlo do kontakta prednjih djelova vozila apelantice i vozila koje se kretalo magistralnim putem sa lijeve strane u odnosu na pravac kretanja apelantice. Tom prilikom na oba vozila je nastupila materijalna šteta za koju isključivu odgovornost snosi apelantica. Ovakvo činjenično stanje Općinski sud je utvrdio na osnovu iskaza samih učesnika u saobraćajnoj nezgodi, uviđajne dokumentacije i nalazima vještaka saobraćajne i mašinske struke.
5. Općinski sud je takođe utvrdio da na spornoj raskrsnici ne postoji posebna horizontalna ili vertikalna saobraćajna signalizacija koja je obavezivala apelanticu da zaustavi vozilo kojim je upravljala i propusti vozila koja su se kretala magistralnim putem kao putem sa pravom prvenstva, ali da je apelantica u smislu odredbi člana 50. st. 4. i 5. i člana 51. stav 2. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, bila dužna da pustupi na taj način. U konkretnom slučaju, kada se apelantica uključivala iz sporednog puta na magistralni pravac, kao put sa prvom prvenstva prolaza, nije se moglo primjeniti pravilo prednosti desne strane, jer navedene odredbe Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja nalažu vozačima da u raskrsnici poštuju pravo prednosti vozila koja se kreću putem sa prvenstvom prolaza. Općinski sud je utvrdio i da je regresni zahtjev tužene u cijelosti osnovan, jer vozilo apelantice u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode uopšte nije bila osigurano. Cijeneći da apelantica nije dokazivala da je šteta nastala u takozvanom respiro roku, odnosno u roku od 30. dana od dana prestanka osiguranja, pod uslovom da je apelantica obnovila osiguranje sa istim osiguravajućim društvom u smislu odredbe člana 7. Uslova osiguranja od automobilske odgovornosti, Općinski sud je zaključio da vozilo apelantice nije bilo osigurano.
6. Odlučujući o žalbi apelantice, Kantonalni sud je Presudom, broj 007-0-Gž-06-000059 od 1. juna 2006. godine, odbio kao neosnovanu žalbu apelantice i u cjelosti potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju Presude Kantonalni sud navodi da je Općinski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalni propis, kada je zaključio da se u konkretnom slučaju apelantica nije mogla pozivati na pravo prednosti desne strane u saobraćaju, jer se na raskrsnicu uključivala svojim vozilom sa sporednog puta na magistralni pravac, koji je put sa prvenstvom prolaza i isključuje pravilo prava prednosti desne strane.U pogledu obračunavanja visine protivtužbenog zahtjeva Kantonalni sud smatra da je Općinski sud pravilno postupio kada je utvrdio njegovu visinu u KM, jer je prethodnom vansudskom nagodbom oštećeniku na ime materijalne štete isplaćen isti iznos u hrvatskim kunama, na osnovu procjene nastale materijalne štete u njemačkim markama, a notorno je poznato da je zamjena kursa njemačke marke i konvertibilne marke izvršena u zvaničnom omjeru 1:1.
7. Nezadovoljna ishodom sudskog postupka apelantica je podnijela apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji apelantica osporava odgovornost za nastalu saobraćajnu nezgodu tvrdeći da je u konkretnoj situaciji na osnovu pravila o pravu prednosti desne strane u raskrsnici bez signalizacije imala prednost i da je za nastalu saobraćajnu nezgodu, a time i za nastalu materijalnu štetu odgovoran vozač vozila sa kojim se sudarila. Tvrdi da su sudovi pogrešno protumačili Zakon o osnovama bezbjednosti na putevima i pogrešno primjenili njegove odredbe, kao i da u konkretnoj situaciji magistralni put ni po kom zakonskom osnovu nema pravo prvenstva. Apelantica smatra da joj je Presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u dalnjem tekstu: Evropska konvencija).
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud primjećuje da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje u stvari odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju, apelantica je nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, ostvarila pravo da se odlučuje o njenim građanskim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dva stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te u konačnom ishodu odbili kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice. Istovremeno redovni sudovi su obavezali apelanticu da na osnovu prihvaćenog protivtužbenog zahtjeva tužene, na ime regresnog duga, isplati tuženoj iznos od 5.750,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Saglasno činjeničnom stanju koje je utvrđeno kao nesporno, redovni sudovi su primjenili i tada važeći Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima po kojem se, na raskrsnicama sporednog puta i puta sa pravom prvenstva prolaza, ne primjenjuje pravilo prednosti desne strane, nego pravilo prednosti kretanja na putu sa prvenstvom prolaza. Presude redovnih sudova su jasno, detaljno i okolnosno obrazložene, kako u pogledu dokaza koji su provedeni, tako i u pogledu utvrđenih činjenica, procesnih i materijalnih zakona koje su primjenili. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, jer su redovni sudovi detaljno obrazložili svoje odluke, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluku u kontekstu i navedenih prigovora apelantice.
12. Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelantice ishodom sudskog postupka i drugačije tumačenje pojedinih odredbi zakona, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije
13. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović