Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1822/06 (H. K.)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Miješanje u pravo na dom
- Član porodičnog domaćinstva
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima · čl. 8
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1822/06
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 1822/06, rješavajući apelaciju Hajre Karić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se apelacija Hajre Karić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1275/05 od 11. aprila 2006. godine, kao neosnovana.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hajra Karić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Tomislav Ljubić, advokat iz Tuzle, podnijela je 21. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1275/05, od 11. aprila 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine i Zijada Karića zatraženo je 21. decembra 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovore na apelaciju Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine i Zijad Karić dostavili su 3. i 14. januara 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 8. februara 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je sa mužem Nijazom Karićem (koji je poginuo 11. juna 1993. godine) i svojom maloljetnom djecom živjela u porodičnom domaćinstvu sa Jusufom Karićem (apelanticinim svekrom i ocem poginulog Nijaza Karića), nosiocem stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Banovićima u ulici Husinske bune broj 5. Zajedno sa njima je stanovao i Zijad Karić, sin nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, odnosno apelanticin djever.
7. Nakon smrti nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu Jusufa Karića, 3. novembra 1993. godine, apelantica je nastavila da živi sa svoje dvoje maloljetne djece u porodičnom domaćinstvu sa djeverom Zijadom Karićem. Rješenjem Sekretarijata za privredu i poslove uprave Općine Banovići (u daljnjem tekstu: Sekretarijat Općine) broj 04/1-372-527/93 od 3. novembra 1993. godine, apelantici je na privremeno korištenje ustupljen drugi stan (koji je koristila do 4. decembra 2001. godine, kada je stan vraćen prijeratnom nosiocu stanarskog prava).
8. Nakon što joj je dodijeljen drugi stan na korištenje, apelantica je 23. decembra 1993. godine zaključila sa Zijadom Karićem Sporazum u pisanoj formi, kojim je za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu određen Zijad Karić, te su obje stranke Sporazum potpisale i svoje potpise ovjerile kod nadležne službe Općine Banovići 28. decembra 1993. godine. Na osnovu Sporazuma od 23. decembra 1993. godine Zijad Karić je zaključio Ugovor o korištenju predmetnog stana, broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine, i broj 1179/99 od 6. decembra 1999. godine sa JSP za stambene poslove „Litvastan“ Banovići, te Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa „Autoremont“ d.d. Banovići, koji je ovjerio Općinski sud u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem Ov. I-375/2000, od 12. jula 2000. godine.
9. Apelantica je 21. decembra 2001. godine podnijela tužbu Općinskom sudu u Živinicama protiv Zijada Karića, kao prvotuženog, JSP „Litvastan“ Banovići, kao drugotuženog, i „Autoremont“ Banovići, kao trećetuženog, radi poništenja Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog između Zijada Karića i „Autoremont“ d.d. Banovići, osporavajući istovremeno i pravnu valjanost zaključenog Sporazuma od 23. decembra 1993. godine i Ugovora o korištenju predmetnog stana broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine.
10. Parnični postupak je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-1275/05 od 11. aprila 2006. godine, kojom je tužbeni zahtjev tužiteljice-apelantice odbijen, te tužiteljica-apelantica obavezana da prvotuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.550 KM. Vrhovni sud se, prije svega, pozvao na odredbu člana 22. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 8/92, 16/92, 13/94, 36/94, 9/95 i 33/95) prema kojoj, kada nosilac stanarskog prava umre ili iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, a članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastave da koriste stan, ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva će sporazumno, između sebe, odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavijestiti davaoca stana na korištenje. Vrhovni sud je, primjenjujući ovu odredbu, ukazao da je u konkretnom slučaju neupitno da bračnog druga nema te da su sinovi nosioca stanarskog prava i snaha sa dvoje maloljetne djece živjeli sa nosiocem stanarskog prava, a da je sin poginuo prije očeve smrti. U takvoj situaciji zakonodavac je upravo ostavio mogućnost članovima porodičnog domaćinstva da, kada umre nosilac stanarskog prava, a nema bračnog druga, između sebe sporazumno odrede jedno lice za nosioca stanarskog prava. Preporučljivo je da sporazum između njih bude zaključen u pisanoj formi i da ga ovjeri nadležni organ uprave, odnosno nadležni sud. Upravo to su učinili tužiteljica i prvotuženi, kao snaha i djever, tj. kao članovi porodičnog domaćinstva umrlog oca, odnosno svekra. Kako nije sporno da su djeca tužiteljice maloljetna, onda ona nisu ni bila legitimisana da učestvuju u postupku sporazumijevanja ko će biti nosilac stanarskog prava, zbog čega sam sporazum jeste valjan. Nadalje, Vrhovni sud je smatrao irelevantnim da je pisani sporazum u vezi određivanja nosioca stanarskog prava sklopljen nakon proteka roka od tri mjeseca. Ovo zbog toga što odredba člana 22. stav 2. Zakona o stambenim odnosima predviđa samo da će, ukoliko stranke ne postignu sporazum u roku od tri mjeseca, nadležni sud u vanparničnom postupku odrediti ko će biti nosilac stanarskog prava. Međutim, to nije prekluzivan rok ukoliko postoji sporazum stranaka. Vrijeme od tri mjeseca je predviđeno ukoliko postoji nesporazum između članova porodičnog domaćinstva koji može dovesti do posljedica, odnosno okolnosti koje zajednicu čine nepodnošljivom. Vrhovni sud je, također, ukazao da su motivi zaključivanja spornog Sporazuma irelevantni s pravne tačke gledišta. Ipak, ukoliko je apelantica bila u zabludi, mogla je u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) pokrenuti postupak za poništenje Sporazuma, što ona nije učinila u zakonskim rokovima. Konačno, Vrhovni sud je odbio primijeniti pravni stav iz Rješenja tog suda broj Rev-93/00 od 17. augusta 2000. godine, prema kojem članovi porodičnog domaćinstva, koji u spornom periodu prestanu da koriste stan nosioca stanarskog prava jer su se uselili u drugi stan, ne gube status članova porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, ukoliko moraju iseliti iz naknadno dodijeljenog stana, smatrajući ga neprimjenjivim na konkretan slučaj.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantica smatra da je Vrhovni sud svojom presudom od 11. aprila 2006. godine arbitrarnim tumačenjem i primjenom materijalnog prava povrijedio njeno pravo na dom i na imovinu, zagarantovane čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica se u svojoj apelaciji poziva na Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01), te smatra da je ovaj Zakon poništio ex lege sva stanarska prava i ugovore o korištenju stanova u periodu od 1. aprila 1992. do 7. februara 1998. godine, čime je poništeno i stanarsko pravo Zijada Karića. Samim tim, smatra apelantica, ništavi su i Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine i broj 1179/99 od 6. decembra 1999. godine, te Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa „Autoremont“ d.d. Banovići. Apelantica smatra da je, između ostalih, ovaj Zakon derogirao prijeratne zakone u vezi sa stanarskim pravima. Nadalje, apelantica se poziva na stav Vrhovnog suda iz Rješenja broj Rev- 93/00 od 17. augusta 2000. godine i smatra ga primjenjivim u konkretnom slučaju. Konačno, navodi da je bila u bitnoj zabludi kada je sklopila Sporazum u pisanoj formi kojim je za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu određen Zijad Karić.
b) Odgovor na apelaciju
12. U svom odgovoru na apelaciju od 3. januara 2008. godine Vrhovni sud navodi da je pobijana odluka u skladu sa domaćim propisima, te da nije došlo do povrede Ustava Bosne i Hercegovine.
13. U svom odgovoru na apelaciju od 14. januara 2008. godine Zijad Karić, također, smatra da je pobijana presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine zakonita i ustavna. Nadalje navodi da Sporazum u pisanoj formi od 23. decembra 1993. godine sa Zijadom Karićem, kojim je za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu određen Zijad Karić, nema mane volje iz člana
21. Zakona o obligacionim odnosima, te da je on zaključen dobrovoljno, a da su prošli rokovi za njegovo pobijanje. Također navodi da je apelantica dobila 15.000 KM nepovratnih sredstava za rješavanje stambenog pitanja te je, u vezi s tim, dostavio dokaz. Zijad Karić ističe da apelantica nije podnijela nikada zahtjev za povrat stana u posjed u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Na kraju ističe da se predmetni postupak tiče pobijanja zakonitosti Sporazuma, a ne apelanticinih uvjeta za sticanje stanarskog prava, zbog čega apelantica nema zaštićen imovinski interes u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ili „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije.
V. Relevantni propisi
Zakon o stambenim odnosima («Službeni list RBiH» br. 14/84, 12/87, 36/89 i 2/93, te «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 22.
[...] Ako članovi porodičnog domaćinstva u roku od tri mjeseca ne postignu sporazum iz prethodnog stava nadležni sud će u vanparničnom postupku na zahtjev članova porodičnog domaćinstva ili davaoca stana na korištenje, odrediti koji će član porodičnog domaćinstva biti nositelj stanarskog prava vodeći računa o materijalnom i zdravstvenom stanju svakog člana domaćinstva kao i drugim okolnostima. [...]».
VI. Dopustivost
14. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
16. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-1275/05 od 11. aprila 2006. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. maja 2006. godine, a apelacija je podnesena 21. juna 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
18. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava na dom i na imovinu, zagarantovana čl. II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, te članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud će prvo razmotriti da li je došlo do povrede apelanticinog prava na „dom“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na poštivanje doma Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
(…)
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.» Član 8. Evropske konvencije glasi:
«1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.»
19. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantičin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavlja li osporena odluka «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantičinog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).
20. Prema tome, prvo pitanje na koje Ustavni sud mora dati odgovor jeste da li se predmetni „spor“ tiče prava apelantice na „dom“.
21. Nema sumnje za Ustavni sud da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Jusufa Karića, koji je umro 3. novembra 1993. godine. Isti dan kada je umro Jusuf Karić, apelantica je dobila drugi stan na korištenje. Apelantica je naknadno, 23. decembra 1993. godine, uprkos činjenici da je dobila drugi stan na korištenje, zaključila sa Zijadom Karićem Sporazum, u pisanoj formi, kojim je za nosioca stanarskog prava na spornom stanu određen Zijad Karić. Ugovor je ovjeren kod nadležnog suda. Apelantica je, zbog primjene tzv. „imovinskih zakona“, morala da iseli iz stana koji joj je dodijeljen 3. novembra 1993. godine, jer je taj stan vraćen prijeratnom nosiocu stanarskog prava. Apelantica je iselila iz toga stana, dok se u svoj „prijeratni“ stan nije mogla vratiti, jer je Zijad Karić, u međuvremenu, proglašen nosiocem stanarskog prava, otkupio ga u skladu sa relevantnim propisima, te uskratio faktički i pravno mogućnost vraćanja apelantice i njene djece u predmetni stan. Stoga je apelantica pred redovnim sudom pokrenula postupak radi poništenja Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog između Zijada Karića i „Autoremonta“ d.d. Banovići, osporavajući istovremeno i pravnu valjanost zaključenog Sporazuma od 23. decembra 1993. godine i Ugovora o korištenju predmetnog stana broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine, sve s ciljem povratka u taj stan i uspostavljanja stanja kakvo je bilo prije njenog iseljenja.
22. Ustavni sud podsjeća da Aneks 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini propisuje pravo svih izbjeglica i raseljenih lica da se slobodno vrate u svoje domove. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u članu 3. stav 2. propisuje da se izbjeglicom i raseljenim licem ima smatrati svaka osoba koja je napustila svoj stan u periodu od 30. aprila 1991. do 4. aprila 1998. godine. Ovo je neoboriva pravna presumpcija. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ne dozvoljava niti jednom organu da ulazi u razloge napuštanja stana ili razloge povratka u svoj prijeratni stan. Jedina relevantna činjenica koju organi smiju da utvrđuju jeste je li neko bio „nosilac stanarskog prava“ 30. aprila 1991. godine. Pri tome, tumačenje pojma „nosilac stanarskog prava“ mora biti u duhu Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a ne samo Zakona o stambenim odnosima (vidi, naprimjer, Dom za ljudska prava, Odluka o prihvatljivosti i meritumu CH/02/12421, Kulovac protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 6. februara 2003. godine, tačka 39). Pravo na povrat ima, kako nosilac stanarskog prava tako i član domaćinstva nosioca stanarskog prava (član 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima). Upravo na liniji ovih odredbi leži i praksa Vrhovnog suda iz Rješenja broj Rev-93/00 od 17. augusta 2000. godine.
23. S obzirom na navedeno apelantica, koja je napustila svoj dom 1993. godine, a uživala je status člana domaćinstva nosioca stanarskog prava, smatra se „raseljenim licem“ u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te, kao takva, ima pravo na povrat svoga stana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će tretirati stan u Banovićima, u ulici Husinske bune broj 5, kao njen „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije.
24. Ustavni sud mora, nadalje, da ispita jesu li se nadležne vlasti Federacije Bosne i Hercegovine umiješale u poštivanje apelantičinog prava na «dom». Vrhovni sud je svojom konačnom presudom odlučio da odbije apelanticinu tužbu, te, između ostalog, odlučio da ona nema pravo na povrat u posjed stana koji se smatra njenim domom, niti ima pravo da pobija pravne akte iz tačke 9. ove Odluke. Prema tome, neupitno je da je ovom presudom apelantici uskraćeno pravo na dom, te da su se javne vlasti „umiješale“ u njeno pravo na „dom“.
25. Kao što je navedeno, da bi «miješanje» bilo opravdano mora biti «u skladu sa zakonom».
26. Član 4. et sequ. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisuje, s jedne strane, proceduru na osnovu koje se vrši povrat stana, a, s druge strane, institucionalni okvir za garantovanje provedbe prava i obaveza iz tog Zakona. Tako, član domaćinstva nosioca stanarskog prava kojem se iz bilo kojeg razloga sprečava ulazak u njegov „prijeratni“ stan ima pravo tražiti povrat u posjed stana, te uspostavljanje stanja kakvo je bilo 30. aprila 1991. godine. Nadležni organ za odlučivanje o tom pitanju jeste općinski organ uprave nadležan za stambene poslove.
27. Dakle, apelantica je, kao „privremeni korisnik“ u smislu člana 2. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, morala da napusti svoj stan koji je dobila u toku 1993. godine. Istovremeno, stupanjem na snagu toga Zakona mogla je biti svjesna da ima pravo na povrat u svoj „prijeratni“ stan, te da činjenica potpisivanja Sporazuma o određivanju nosioca stanarskog prava, kao i pravne radnje koje je naknadno preduzeo Zijad Karić, ne igraju pravnu ili faktičku ulogu u tom smislu. Ipak, apelantica nije pokrenula upravi postupak povrata u posjed svoga stana u svojstvu člana domaćinstva u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Nasuprot tome, ona je pokrenula sudski postupak radi poništenja ugovora i, kako to iz izreke prvostepene presude proizilazi, brisanja Zijada Karića kao vlasnika predmetnog stana i nosioca stanarskog prava, te povrata u posjed spornog stana. Prema tome, očigledno je da je apelantica propustila da pokrene zakonom propisanu proceduru unutar koje bi štitila svoje pravo na „dom“. S druge strane, Ustavni sud naglašava da se apelantica u pokrenutom sudskom postupku ne može pozivati na zakonska rješenja propisana Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, jer se ona mogu isticati samo u postupku „povrata stana“ pred nadležnim upravnim organima.
28. S obzirom da je apelantica propustila da iskoristi jedini zakonom propisani „efektivan pravni lijek“ (postupak povrata stana u posjed u svojstvu člana domaćinstva nosioca stanarskog prava) da se vrati u svoj dom iz 1993. godine, za Ustavni sud se gubi pravni interes da apelantica traži poništenje Ugovora o kupoprodaji predmetnog stana zaključenog između Zijada Karića i „Autoremonta“ d.d. Banovići, zaključenog Sporazuma od 23. decembra 1993. godine i Ugovora o korištenju predmetnog stana broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine.
29. Čak i zanemarujući zaključak u vezi sa pravnim interesom apelantice iz prethodne tačke ove Odluke, Ustavni sud podržava stav Vrhovnog suda da je apelantica propustila rokove za pokretanje parničnog postupka radi pobijanja pravne valjanosti Sporazuma od 23. decembra 1993. godine, na osnovu kojeg je Zijad Karić zaključio Ugovor o korištenju predmetnog stana broj 159/96 od 5. decembra 1996. godine, te, nakon toga, i Ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Naime, Vrhovni sud je zaključio da apelantica tvrdi da je bila u zabludi kada je potpisala Sporazum. Prema tome, radilo bi se o rušljivom ugovoru zbog mane volje. Prema Zakonu o obligacionopravnim odnosima, Vrhovni sud je pravilno zaključio da je rok za zahtjev da se poništi rušljivi ugovor, kako onaj subjektivni od godinu dana, tako i onaj objektivni od tri godine od zaključenja, protekao (član 117). Ovi rokovi su protekli bez obzira da li su zastarni rokovi tokom ratnih okolnosti u Bosni i Hercegovini tekli ili ne, jer je tužba podnesena 21. decembra 2001. godine, a Sporazum je potpisan u 1993. godini.
30. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao jasno i razložno obrazloženje, prema kojem zaključeni Sporazum nije ništav (proglašen ex lege ništavim) u smislu Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Naime, član 2. stav 3. navedenog Zakona propisuje da svako „stanarsko pravo ili ugovor o korištenju […] stana u skladu sa ovim zakonom zaključen u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine prestaje da važi.“ Međutim, upravo riječi „u skladu sa ovim zakonom“ ukazuju na to da se odredba odnosi samo na stanarska prava ili ugovore o korištenju koji su stečeni na osnovu primjene propisa iz člana 1. stav 1. ovog zakona. Zijad Karić je stekao stanarsko pravo isključivo primjenom Zakona o stambenim odnosima, koji, kako Vrhovni sud pravilno utvrđuje, u ovoj situaciji nije derogiran.
31. Da li bi ovakvo tumačenje bilo primjenjivo da je apelantica u svojstvu „raseljenog lica“ podnijela nadležnom organu zahtjev da se vrati u svoj dom, hipotetičko je pitanje i Ustavni sud ga neće razmatrati.
32. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je „miješanje“ Vrhovnog suda u apelanticino pravo na „dom“ bilo zakonito.
33. S obzirom na ovaj zaključak Ustavni sud bi, konačno, morao ispitati jesu li primijenjene zakonske odredbe donesene u „javnom interesu“, te neophodne da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud, međutim, nema sumnje da su odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odredbe Zakona o obligacionim odnosima koje propisuju rokove zastarijevanja prava na pobijanje pravne valjanosti obligacionopravnih ugovora donesene u „javnom interesu“, prije svega, efikasnog okončanja postupka povrata izbjeglica i raseljenih lica, te funkcionisanja pravnog sistema (uporedi, naprimjer, odluke Ustavnog suda AP 4/05 od 27. maja 2005. godine, tačka 45; AP 1/03 od 15. juna 2004. godine, tačka 26; U 71/03 od 15. juna 2004. godine, tačka 29; U 49/02 od 28. novembra 2003. godine, tačka 38. i dalje).
34. U zaključku Ustavni sud nalazi da apelanticino pravo garantirano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije nije povrijeđeno.
Ostali navodi iz apelacije
35. U svjetlu zaključka u pogledu apelanticinog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati ostale navode iz apelacije u pogledu kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
36. Ne postoji povreda prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelantica, kao bivši član domaćinstva nosioca stanarskog prava, koja se prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima može tretirati kao „raseljeno lice“, nije pokrenula postupak povrata u stan u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, čime je izgubila pravo na „dom“, a time i pravni interes da pobija status nosioca stanarskog prava trećeg lica na tom stanu. Nadalje, i da ima pravni interes, s obzirom da je potpisnica sporazuma o određivanju nosioca stanarskog prava na stanu koji je bio njen dom, pravnu valjanost sporazuma mogla je pobijati samo u skladu sa rokovima propisanim Zakonom o obligacionim odnosima, koje je propustila.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović