Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-989/06 (Industrija građevinskog materijala „IGM“ d.d Visoko)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-989/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-989/06, rješavajući apelaciju Industrije građevinskog materijala „IGM“ d.d Visoko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Industrije građevinskog materijala „IGM“ d.d Visoko podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U-1149/03, od 20. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Industrija građevinskog materijala „IGM“ d.d Visoko (u daljnjem tekstu: apelant), iz Visokog, zastupana po Ekremu Galijatoviću i Mustafi Bračkoviću, advokatima iz Sarajeva, podnijela je 31. marta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj U- 1149/03, od 20. oktobra 2005. godine.

2. Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-1149/03, od 20. oktobra 2005. godine odbijena je tužba apelanta u upravnom sporu protiv akta Komisije za vrijednosne papire Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija), broj: 05-04-1785/02, od 24. februara 2003. godine. Tim aktom odbijen je zahtjev („prigovor“) apelanta da Komisija poništi trgovanje vrijednosnim papirima (dionicama) GP „Put-a“ d.d. Sarajevo na Sarajevskoj berzi dana 14. novembra 2002. godine, posredstvom brokerske kuće „Kvantum“ d.d. Sarajevo, kao nezakonito. Naime, dva investiciona fonda („Eurofond“ d.d. Tuzla i „Naprijed“ d.d Sarajevo) prodali su putem blokovske transakcije svoje dionice po cijeni 6,50 KM po jednom dionici kupcu „Našicecement“ d.d Našice, iz Republike Hrvatske. Apelant je smatrao da su ove transakcije protivne relevantnim pravnim propisima.

3. U svom obrazloženju presude, Vrhovni sud je obrazložio da je navedena transakcija izvršena „protivno Zakonu i drugim propisima“. To je, naime, utvrdila i sama Komisija u svom aktu, broj: 05-04-1785/02, od 24. februara 2003. godine. Međutim, s obzirom da je transakcija izvršena, niti Komisija niti Vrhovni sud u upravnom sporu imaju zakonsku nadležnost da poništi transakciju. Vrhovni sud je ukazao u svom obrazloženju da ovu nadležnost imaju samo sudovi u regularnom parničnom postupku.

4. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu svojih prava, u principu, vidi u činjenici da su kako Komisija tako i sam Vrhovni sud, arbitrarnom primjenom relevantnih zakonskih odredbi, uskratili apelantu efektivan pravni lijek (poništenje sporne transakcije i prijenos dionica GP „Put-a“ d.d. Sarajevo sa kupca na prethodne vlasnike), te time ugrozili i imovinu apelanta, jer je apelant već investirao u GP „Put“ d.d. Sarajevo preko 1.500.000 KM, a namjeravao je da kupi paket dionica istog društva, koji bi mu osigurao većinsku poziciju. Na taj način, apelant nije ostvario“vlasnička i upravljačka prava u mjeri i namjeri svojih poduzetih radnji, čime je do kraja narušeno i ograničeno pravo apelanta na njegovu imovinu“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Predmetna apelacija, prije svega, mora riješiti dva sporna pitanja, koja se tiču njene dopustivosti, da bi se moglo ući u meritorno raspravljanje predmetnog spora.

7. Prvo pitanje odnosi se na ratione materiae kompatibilnost apelacije sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo iz razloga što je neophodno da se utvrdi da li je pravo apelanta da poništava transakciju vrijednosnim papirima izvršenu između drugih privatnih pravnih subjekata njegovo „građansko pravo“ u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije i njegov imovinski interes zaštićen članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Drugo sporno pitanje treba dati odgovor da li su adresirane institucije, tj. sud (Komisija i Vrhovni sud), arbitrarnim tumačenjem propisa, uskratili apelantu mogućnost da dođe do meritorne odluke, kojom bi se poništila sporna transakcija vrijednosnim papirima, a što je on tražio u svom zahtjevu, tj. tužbi. Prema tome, ovo pitanje se tiče „prava na pristup sudu“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. Naime, ako bi se utvrdilo da je apelant imao pravo da Komisija i Vrhovni sud donesu meritornu odluku i odluče o tome da li se trebala poništiti sporna transakcija vrijednosnim papirima, onda bi to predstavljalo povredu apelantovog „prava na pristup sudu“, pod uslovom da je odgovor na prvo pitanje afirmativan (kompatibilnost apelacije ratione materiae). Ukoliko bi se, pak, utvrdilo da su Komisija i Vrhovni sud pravilno donijeli odluke da nisu nadležni za to pitanje, već da je apelant morao pokrenuti parnični postupak, tada je apelant propustio da adresira nadležni organ, te je ova apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, odnosno prima facie neosnovana, zavisno da li se gleda s tačke gledišta principa iscrpljivanja pravnih lijekova ili apelantovih navoda. Ovakav zaključak stoji čak i pod pretpostavkom da je odgovor na prvo pitanje afirmativan (kompatibilnost apelacije ratione materiae).

9. Ipak, iz tehničkih razloga, Ustavni sud će, prvo, dati odgovor na drugo pitanje, pa tek u slučaju da je odgovor pozitivan za apelanta, dati i odgovor na prvo pitanje. Prema tome, Ustavni sud će prvo ocijeniti da li su Komisija i Vrhovni sud imali nadležnost da (a) meritorno rasprave navode apelanta o nezakonitosti sporne transakcije i (b) ponište istu u slučaju potvrdnog odgovora.

10. Član 11. stav 1. Zakona o Komisiji za vrijednosne, koji je vrijedio u vrijeme sporne transakcije i donošenja odluke Komisije („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 39/98 i 36/99) propisuje da „Komisija osigurava primjenu i nadzire provođenje zakona i drugih propisa koji se odnose na emisiju i promet vrijednosnih papira […]“. Prema tački 1. stava 1., Komisija je ovlaštena za „regulisanje uvjeta i načina izdavanja i prometa vrijednosnih papira“. Prema tački 5. istog stava, Komisija je ovlaštena i odgovorna za „propisivanje pravila i nadzor prometa vrijednosnim papirima, zasnovanog na razmjeni vrijednosnih papira i sistemu kotiranja, putem elektronskih sredstava“. Član 12. stav 1. tačka 10. propisuje da u vršenju ovlaštenja Komisija „obustavlja emisiju i promet pojedinih vrijednosnih papira i druge aktivnosti u prometu vrijednosnih papira, u slučaju manipulacija ili špekulacija u prometu ili kada procijeni da su tim aktivnostima ugroženi interesi investitora i javnosti“. Tačka 11. propisuje da Komisija „obustavlja promet svih vrijednosnih papira i aktivnosti svih institucija i učesnika u prometu vrijednosnih papira u slučajevima utvrđenim zakonom i propisima Komisije“.

11. Apelant tumači ove odredbe na takav način da su Komisija i Vrhovni sud imali te nadležnosti, dok Komisija i Vrhovni sud imaju oprečan stav, te smatraju da se relevantne zakonske odredbe ne mogu tako tumačiti kako apelant tvrdi. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da se predmetni spor tiče, u suštini, tumačenja relevantnih propisa.

12. Ustavni sud naglašava da, općenito, nije nadležan vršiti provjeru načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj, inter alia, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, točka 23, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne može naći razloge arbitrarnosti tumačenja citiranih propisa. Naime, kako Komisija, tako i Vrhovni sud jasno su naglasili da Komisija ima nadležnost da se „miješa“ u promet vrijednosnih papira, jer to dozvoljava, između ostalih, izraz „obustavlja promet“ (član 12. stav 1. tačka 10. Zakona). Međutim, ovo miješanje je dozvoljeno do momenta zaključenja transakcije, kao pravnog posla. Od tog momenta, s obzirom da se radi o vlasničkopravnim, odnosno obligacionopravnim odnosima, kako to Vrhovni sud navodi, nadležnost imaju isključivo sudovi. Prema tome, Komisija i Vrhovni sud su zauzeli stanovište da Zakon o Komisiji za vrijednosne ne propisuje nadležnost da se vrši „poništavanje“ sklopljenih transakcija. Ustavni sud prihvata ovakvo tumačenje, jer je apsolutno u okviru jezičkog značenja korištenih zakonskih izraza. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da zakon, da bi ispunio standarde „pravne države“ ne mora biti u tolikoj mjeri precizan da eksplicitno, u detalje, za svaki pojedini slučaj, propisuje određenu materiju, kao što je u konkretnom slučaju sporna nadležnost Komisije. Naime, tačno je da građanin mora biti u mogućnosti da kroz zakon dobije upozorenje šta je to adekvatan stav u okolnostima pravnog propisa primjenjivog na predmetni slučaj. Također je tačno da norma ne može biti smatrana kao “zakon”, osim ako je formulirana sa dovoljnom preciznošću koja omogućava građaninu regulisanje svog ponašanja. Građanin mora biti u mogućnosti, ali po potrebi sa odgovarajućim savjetom (sic.), da predvidi, do stepena koji je razuman u tim okolnostima, posljedice koje predmetna aktivnost može imati. Prema tome, mnogi zakoni su neminovno formulirani terminima koji su, u većem ili manjem opsegu, neodređeni i čija interpretacija i primjena su praktična pitanja (vidi Odluku o prihvatljivosti i meritumu Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, CH/03/14880, Esma Osmankić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, od 13. septembra 2006. godine, tačka 39, u vezi sa presudom Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog kraljevstva, broj 6538/74, od 26. aprila 1979. godine, tač. 47. i 49). Upravo se ovo obrazloženje može primijeniti na situaciju sa tumačenjem pojma „obustavlja promet“ (član 12. stav 1. tačka 10. Zakona).

14. Pored gore navedenog, Ustavni sud naglašava da je ovo tumačenje apelantu bilo poznato već početkom 2003. godine, jer je na to jasno ukazano u dopisu Komisije, broj: 05-04-1785/02, od 24. februara 2003. godine. Apelant nije imao bilo kakvu prepreku da pokrene parnični postupak.

15. Konačno, činjenica da je naknadno, izmjenama i dopunama toga Zakona, kao i Zakona o sudovima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 38/05), ova nadležnost sudova i explicite propisana ne mijenja na stvari. Ove odredbe su samo formalno propisale ono što su ranije nadležne institucije tumačile, te i na takav način potvrdile stav Komisije i Vrhovnog suda. Osim toga, Ustavni sud naglašava da član 29. stav 1. alineja e) Zakona o sudovima, koji je važio u vrijeme sporne transakcije („Službene novine Kantona Sarajevo“, br. 21/01, 28/01 i 26/02) propisuje da su općinski sudovi nadležni za „građansko-pravne sporove, ako za pojedine vrste sporova nije zakonom propisana nadležnost drugog suda“.

16. Ovo obrazloženje navodi Ustavni sud na zaključak da Komisija i Vrhovni sud nisu proizvoljno tumačili citirane propise.

17. Na kraju, Ustavni sud naglašava da apelant nije uspio ni dokazati da se Komisija, kroz praksu, drugačije ponašala i drugačije tumačila zakonske propise u drugim konkretnim slučajevima u kojime je Komisija mora interevenisati radi obezbijeđivanja pravile provedbe Zakona. Prema stanju spisa, nema dokaza da je Komisija „poništila“ transakciju vrijednosnih papira GP „Put“ d.d. Sarajevo od 12. novembra 2002. godine, već je „obustavila“ promet, tako da do transakcije nije ni došlo.

18. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud naglašava da je apelant propustio da pokrene parnični postupak pred nadležnim sudovima u vezi sa navodima koje je iznio u apelaciji, te da Komisija i Vrhovni sud nisu nadležni za ovo pitanje. Drugim riječima, Komisija i Vrhovni sud nisu arbitrarnim tumačenjem propisa uskratili apelantu mogućnost da dođe do meritorne odluke, kojom bi se poništila sporna transakcija vrijednosnim papirima. Shodno tome, apelant nije došao do „konačne“ meritorne odluke u smislu principa iscrpljivanja pravnih lijekova. Samim tim, Ustavni sud nema potrebe da razmatra pitanje da li je pravo apelanta da poništava transakciju vrijednosnim papirima izvršenu između drugih privatnih pravnih subjekata njegovo „građansko pravo“ u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. člana 6. Evropske konvencije i njegov imovinski interes zaštićen članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, tj. članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

19. Ustavni sud, imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odlučio je kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-989/06 (Industrija građevinskog materijala… | Sudska praksa | Aktio