Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1131/06 (M. V.)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1131/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-1131/06, rješavajući apelaciju Marija Vuletića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marija Vuletića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž- 925/05 od 2. februara 2006. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marijo Vuletić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čapljine, kojeg zastupaju Azra i Marinko Katić, advokati iz Čapljine, podnio je, 11. aprila 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-925/05 od 2. februara 2006. godine.

2. Općinski sud u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Presudom, broj P-77/04 od 13. maja 2005. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta da mu Euroherc osiguranje d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) na ime naknade štete na vozilu apelanta isplatiti iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana nastanka štete, pa do konačne isplate i troškove postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.290,00 KM, u roku od 30 dana.

3. U obrazloženju presude se navodi da je sud, nakon provedenih dokaza, među kojima i vještačenjem po stalnim sudskim vještacima saobraćajne i mašinske struke, utvrdio da tuženi nije odgovoran za štetu koja je pričinjena apelantu na njegovom putničkom motornom vozilu. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke a i ostalih dokaza proizilazi da se teretno vozilo VW, kojim je navodno pričenjena šteta apelantu, kretalo brzinom 15-20 km/h i da njegova navedena brzina nije mogla prouzrokovati velike deformacije na zadnjem dijelu apelantovog vozila BMW. Vještak je dalje precizirao da, da bi se proizvele velike deformacije na vozilu BMW koje su prikazane na fotodokumentaciji ove prometne nezgode, potrebna je naletna brzina od najmanje 56 km/h. Kada se analiziraju oštećenja za navedenu naletnu brzinu na teretnom vozilu VW, onda bi na tom vozilu, da se kretalo brzinom od 56 km/h, bio oštećen kompletni prednji dio, sa prodorom čeonog dijela vozila u prostor vozačke kabine, te se nakon nezgode isto vozilo ne bi moglo udaljiti sa mjesta nezgode, jer bi vozilo bilo toliko oštećeno, a i vozač vozila bi bi u toj mjeri povrijeđen da ne bi bio u stanju upravljati vozilom. S obzirom na izjave svjedoka da je vozilo BMW u trenutku udara odbačeno na ogradu kuće, vještak je naveo da bi u tom slučaju na istom vozilu došlo do oštećenja prednjeg čepnog dijela vozila, a isto nije evidentirano u ovoj prometnoj nezgodi. Vještak ne isključuje mogućnost kontakta prednjeg dijela teretnog vozila VW sa zadnjim dijelom parkiranog vozila apelanta, ali sa znatno manjom brzinom. od one koja je na vozilu apelanta proizvela velike deformacije.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-925/05 od 2. februara 2006. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda je potvrđena u cijelosti. U obrazloženju presude se navodi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, te utvrdio da se prometna nezgoda nije mogla dogoditi na način kako je pokušavaju predstaviti apelant i svjedok Željko Dugandžić. Naime, iz svih navedenih razloga u presudi, uz činjenicu pravilnog utvrđenja da su oštećenja na vozilu apelanta nastala u nekoj drugoj prometnoj nezgodi, pravilno je postupio prvostepeni sud kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta. Pri tome je prvostepeni sud, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilno analizirao sve provedene dokaze značajne za donošenje odluke, brižljivo ih ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te dao dovoljne i jasne razloge o odlučnim činjenicama na kojima se presuda zasniva, a koje razloge prihvata i Kantonalni sud. Osim toga, Policijska uprava Čapljina podnijela je Kantonalnom tužiteljstvu Mostar Izvještaj, broj Ku:13/04 od 19. februara 2004. godine, u kome traži provođenje istrage protiv Mate Brajkovića i Željka Dugandžića zbog tzv. «fingirane prometne nezgode», a u cilju zloupotrebe osiguranja. Međutim, zbog nedostatka dokaza tužiteljtvo je odlučilo da neće provesti istragu protiv navedenih osoba zbog kaznenog djela

- lažno prijavljivanje iz člana 347. stav 1. a u vezi sa kaznenim djelom - zloupotreba osiguranja iz člana 302. stav 1. Krivičnog zakona FBiH.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustav Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant isiče da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice predmeta i pogrešno primijenili materijalno pravo. Posebno ističe da sud nije analizirao provedene dokaze na način da ih međusobno dovede u vezu, te u vezu sa događajem kritične prilike i nije se izjasnio o tome koje dokaze prihvata, a koje ne, te zašto ih prihvata odnosno ne prihvata. Vještak nije imao na raspolaganju skicu lica mjesta sa ucrtanim tragovima prometne nezgode uz koju bi mogao sa sigurnošću i bez dvojbe dati nalaz i mišljenje. Sudovi se uopšte, po mišljenju apelanta, nisu bavili ovim problemom u sklopu datog nalaza i mišljena vještaka. Umjesto toga, vještak je dinamiku prometne nezgode odredio prema standardima koji se koriste za predmetni tip oštećenja na vozilu. Apelant zaključuje da je sud na neprofesionalan, pristrasan i površan način pristupio analizi odlučnih činjenica i pri tome nije dao razloge za zaključke o odlučnim činjenicama.

6. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

8. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

9. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama, u konkretnom slučaju, ne pokreće samo po sebi pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svojih ustavnih prava vidi u tome što su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pravo, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

11. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, nalazeći da je utvrđeno da u predmetnoj prometnoj nezgodi nisu nastala oštećenja apelantovog putničkog vozila za koja je svojim tužbenim zahtjevom potraživao naknadu štete od tuženog. Obzirom da je sud razmotrio tvrdnje apelanta, i iste cijenio u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te dao razloge zašto iste nisu mogle uticati na donošenje drugačije odluke, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.

12. Iz navedenih razloga a vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1131/06 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio