Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1265/06 (M. P.)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivično djelo
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokaz
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1265/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-1265/06, rješavajući apelaciju Miladina Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miladina Petrovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bjeljini, broj 012-0-Kž- 06-000057 od 15. marta 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Bjeljini, broj K-99/02 od 25. novembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miladin Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bjeljine, koga zastupa Dragan Gavrić, advokat iz Bjeljine, podnio je, 27 aprila 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Bjeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 012-0-Kž-06-000057 od 15. marta 2006. godine, i Presude Osnovnog suda u Bjeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-99/02 od 25. novembra 2005. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj K-99/02 od 25. novembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog sud, broj 012-0-Kž-06-000057 od 15. marta 2006. godine, apelant je oglašen krivim za počinjenje krivičnog djela – a) otmica iz člana 144 stav 2. u sticaju sa krivičnim djelom nasilničkog ponašanja iz člana 372 stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 22/00), te osuđen za krivično djelo pod tačkom a) kaznom zatvora u trajanju od godinu dana i za krivično djelo pod tačkom b) kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, pa je primjenom zakonskih odredbi o izricanju kazne za krivična djela učinjena u sticaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.
3. U toku krivičnog postupka vođenog protiv apelanta je utvrđeno da je isti, 1. septembra 1999. godine, u kafiću «Fleš», u Bijeljini, prisilno zadržavao djevojku D. T., zahtjevajući od nje, prijeteći pištoljem, da napusti posao, te da će joj pucati u noge, a zatim je oštricu noža zabio u mišić njene lijeve potkoljenice nanjevši joj na taj način ubodnu ranu kao laku tjelesnu povredu. Dakle, apelant je prijetnjom ubistvom, odnosno teškom tjelesnom povredom odveo i zadržao jedno lice u namjeri da ga prinudi ili nešto učini. Isto tako, 11. juna 2001. godine, u Ulici majevička, u Bjeljini, provocirao je i napao M. T., dakle grubim zlostavljanjem i izvršenjem nasilja ugrozio sigurnost drugog i time prouzrokovao znatno uznemirenje građana.
4. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povređeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su navedene odluke redovnih sudova donesene uz očigledno proizvoljnu primjenu prava. Dokazni postupak nije pravilno proveden, pa su utvrđene činjenice, koje su bile osnova za apelantovo proglašenje da je kriv, nepotpuno i nepravilno utvrđene, a sama krivična djela koja je apelant počinio nisu, kako navodi apelant, «izašla iz okvira sumnje». Sud je uzeo u obzir samo iskaze koje je navela oštećena, a što nije dovoljno da se zasnuje krivična odgovornost apelanta. I inače, apelant prigovara da osporene presude nisu zasnovane na valjanim dokazima, protivno odredbama Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske. Kada se iskazi oštećene kao glavno dokazno sredstvo poveže sa izjavama svjedoka može se zaključiti, navodi apelant, da njegova krivica nije dokazana, jer je zasnovana na nesigurnim i neprovjerenim dokazima. Proizvoljnu primjenu prava apelant vidi u pogrešnoj kvalifikaciji konkretnog događaja kao krivičnog djela, zatim na činjenici da nisu dokazani navodi optužbe usled čega je pogrešno primjenjeno načelo in dubio pro reo, što je sve rezultiralo povredom prava na pravičano suđenje. Konačno, apelant predlaže da se njegova apelacija usvoji, utvdi povreda ustavnih prava na koja se poziva, obe osporene odluke ukinu i predmet vrati Osnovnom sudu na ponovni postupak.
5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. Apelant smatra da dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom nisu vjerodostojni i nikako ne mogu poslužiti kao osnova za osuđujuću presudu. U konkretnoj situaciji je, smatra apelant, trebalo primjeniti krivično pravni princip in dubio pro reo (u sumnji u korist optuženog), obzirom da apelant navodi da je iskaze oštećene trebalo povezati sa drugim izvedenim dokazima i povezati sa iskazima nekih svjedoka koji su svjedočili o okolnostima izvršenja krivičnog djela. Međutim, iz dokumentacije koja je dostavljena uz apelaciju i osporenih odluka proizilazi da su takve primjedbe neosnovane, jer su činjenice koje su bile sporne u izjavi oštećene provjeravane i utvrđivana njihova istinitost kroz ocjenu sa ostalim izvedenim dokazima kako od strane optužbe, tako i od strane odbrane. Takođe, redovni sudovi su pouzdano utvrdili vrijeme, mjesto i način izvršenja krivičnih dijela za koje je apelant osuđen. Sud je, saslušanjem određenog broja svjedoka, uvidom u spise po optužnici i naročito službenim zabilješkama i medicinskom dokumentacijom kojima je potkrijepljen iskaz oštećene, utvrdio da je apelant izveo radnje krivičnih djela koja su mu stavljena na teret.
8. Kako su redovni sudovi utvrdili, radnje optuženog odražavaju sve bitne zakonske elemente bića krivičnih djela za koje je optuženi oglašen krivim. Utvrđeni elementi krivičnih djela proizilaze iz utvrđenih odlučnih činjenica koje se, kako su utvrdili sudovi, zasnivaju na pravilnoj i kritičkoj ocjeni izvedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj povezanosti. Osporene presude su jasne i razumljive, a sama obrazloženja presuda sadrže dovoljno i jasno određene razloge o svim odlučnim činjenicama koje se odnose na postojanje radnji izvršenja krivičnih djela i psihički odnos optuženog prema izvršenim djelima. Navođenje svih izvedenih dokaza i njihovo detaljno obrazlaganje, uključujući uvid u medicinsku dokumentaciju i ostale izjave svjedoka, ukazuju da su sudovi, suprotno navodima apelacije, jasno i detaljno iznijeli razloge za svoje odluke.
9. Konačno, redovni sudovi su izveli dovoljan broj dokaza kojima je utvrđena krivična odgovornost apelanta, a on sam je ostvario pravo na uvid u sve dokaze na kojima su zasnovane osporene presude. S obzirom na navedeno, Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u ispitivanje navoda apelanta da redovni sudovi nisu dovoljno dokazali njegovu krivicu. Naime, uvidom u obrazloženja pobijanih presuda vidljivo je da su redovni sudovi izveli dovoljan broj dokaza, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje koje ni u kojem slučaju ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Nesporno je da je apelant, tokom cijelog postupka, tretiran kao ravnopravna stranka, te da mu je omogućeno da aktivno učestvuju u postupku, da bude saslušan, da predlaže dokaze i daje svoje primjedbe, da je mogao ulagati žalbu, te nema ni jednog razloga da se opravda sumnja da je povređeno pravično suđenja prema apelantu.
10. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović