Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1293/06 (J. K.)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1293/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-1293/06, rješavajući apelaciju Jele Kordić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jele Kordić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj Gž-1626/05 od 23. februara 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Čapljini, broj P-
179/05 od 24. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jela Kordić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupaju Azra i Marinko Katić, odvjetnici iz Čapljine, podnijela je, 3. maja 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1626/05 od 23. februara 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-179/05 od 24. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-179/05 od 24. oktobra 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1626/05 od 23. februara 2006. godine, obavezano je Croatia osiguranje d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) da se na ime naknade štete na vozilu apelantici isplati iznos od 2.128,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 21. februara 2004. godine pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Nadalje, tužena je, takođe, obavezana da na ime troškova postupka apelantici naknadi iznos od 1.406,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana 24. oktobra 2005. godine pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja. Sa ostalim dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog apelantica je odbijena.
3. U toku postupka po predmetnoj stvari, tužena nije sporila pasivnu legitimaciju, ali je sud, cjeneći sve okolnosti saobraćajne nezgode, utvrđene činjenice, provedene dokaze, uključujući i vještačenje vještaka saobraćajne struke, utvrdio da je osoba koja je upravljala vozilom apelantice prouzrokovala konkretnu prometnu nezgodu, na način da je preduzela radnju uključivanja na glavnu cestu, a da se prethodno nije uvjerila da to može izvesti na siguran i bezbjedan način. Cjeneći sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, sud je utvrdio da su nastanku prometne nezgode doprinijela oba učesnika iste, da u konkretnom slučaju postoji tzv. podjeljena odgovornost, pa je doprinos apelantice ocjenio u omjeru od 70%, a doprinos drugog učesnika prometne nezgode, osiguranika tužene, u omjeru 30%. Imajući u vidu uspjeh apelantice u ovoj parnici, sud je visinu štete, utvrđene po vještaku mašinske struke, umanjio za 70% i apelantici dosudio iznos od 2.128,00 KM, a u skladu sa čl. 185, 189. i 192. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03).
4. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, apelantica ističe da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenice i proizvoljno primjenili materijalno-pravne propise, ponavljajući navode koje je isticala tokom drugostepenog postupka. Iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je za prometnu nezgodu kriva apelantica, što je, kako se navodi u apelaciji, potpuno suprotno utvrđenim činjenicama i provedenim dokazima u toku postupka. Apelantica smatra da Sud nije izjavu vozača osiguranika tužene doveo u vezu sa ostalim dokaznim sredstvima koja je utvrđivao, što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava. Krivica osobe koja je upravljala vozilom apelantice nije dokazana u toku postupka, zaključuje apelantica u apelaciji. Zbog svih iznesenih razloga, apelantica predlaže da se apelacija usvoji i osporene presude ukinu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
7. U konkretnom slučaju, apelantica povredu prava na pravičan postupak vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud se poziva na svoju standardnu praksu prema kojoj je Ustavni sud u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
8. U konkretnom slučaju, nezadovoljna presudama redovnih sudova, apelantica osporava utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnog prava i sugeriše zaključke suprotne od onih za koje su se sudovi opredjelili. Međutim, apelantica samo paušalno ukazuje na navodne povrede prava na pravičan postupak i ne nudi nijedan dokaz ili činjenicu iz kojih bi sa dovoljnom jasnoćom proizašao zaključak da su povrede prava koje navodi i stvarno moguće, pa stoga te povrede ne izgledaju vjerovatno. Naime, procjenu navoda iznesenih u apelaciji koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, primjenu materijalnih propisa i procjenu pojedinih dokaza, apelantica je iznosila tokom prvostepenog i drugostepenog postupka i redovni sudovi su povodom tih navoda detaljno izvršili ocjenu činjenica i dokaza i na osnovu te ocjene primjenili materijalno pravo. Dalje, u pogledu primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da nije njegov zadatak da preispituje primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova, osim ako se primjena prava ne doima očigledno proizvoljnom što u konkretonom predmetu nije slučaj. Nasuprot osporenim odlukama redovnih sudova apelantica osim sopstvenog, drugačijeg tumačenja pravnih normi, paušalnih navoda i nezadovoljstva konačnim ishodom postupka ne nudi činjenice ili dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da su povrede prava na koje se poziva i stvarno moguće.
9. Naposljetku, Ustavni sud takođe smatra da nema dokaza da je na bilo koji način povrijeđeno pravo apelantice na pravično suđenje, time što Kantonalni sud, kako je tražila apelantica, nije za prometnu nezgodnu okrivio J. M., nego je utvrdio da krivica navedenog lica postoji, ali je ona daleko manje od odgovornosti osobe koja je upravljala vozilom apelantice. Sud je utvrdio da se, u konkretnom slučaju, radi o podjeljenoj odgovornosti, sa većim stepenom krivice na strani apelantice, pa je u tom pravcu i cjenio iznos obeštećenja na koji je obavezao tuženu. Utvrdivši činjenično stanje predmetnog slučaja i nakon provođenja relevantnih dokaza, Sud se pozvao na član 192. stav 1, Zakona o obligacionim odnosima, kojim je utvrđeno da «oštećeni koji je doprinio da šteta nastane ili bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu» U ovakvim odlučenjima redovnih sudova, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su redovni sudovi na proizvoljan način izveli zaključke u vezi relevntnih činjenica, ili da su na proizvoljan način cijenili dokaze u postupku, te da su materijalno-pravne propise proizvoljno ili nepravično primjenjeni na štetu apelantice. Konačno, nezadovoljstvo apelantice osporenim presudama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović