Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1904/06 (F. P.)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1904/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-1904/06, rješavajući apelaciju Fatima Paunović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Paunović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću, broj 001-0-Gž-
06-000797 od 8. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Paunović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sanskog Mosta, koju zastupa Nijaz Hadžić, advokat iz Sanskog Mosta, podnijela je, 29. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 001-0-Gž-06-000797 od 8. juna 2006. godine.
2. Općinski sud u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je Rješenjem, broj I-
424/05 od 14. novembra 2005. godine, odredio izvršenje na novčanim sredstvima RMU „Kamengrad“ d.d. Sanski Most (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi namirenja novčanog potraživanja apelantice, kao tražioca izvršenja.
3. Protiv navedenog Rješenja izvršenik je izjavio prigovor koji je Općinski sud Rješenjem, broj I-424/05 od 14. marta 2006. godine, odbio u cjelosti kao neosnovan. Istim Rješenjem odbijen je zahtjev apelantice za naknadu troškova odgovora na prigovor u iznosu od 825,00 KM. Utvrđeno je da je izvršenje provedeno u cjelosti, slijedom čega se provedene radnje ukidaju, a postupak izvršenja obustavlja.
4. U obrazloženju Rješenja u pogledu zahtjeva apelantice za naknadu troškova o odgovoru na prigovor, «sud je ocijenio da isti nisu bili potrebni, niti nužni radi zaštite prava i interesa [...] shodno odredbi člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku».
5. Protiv Rješenja Općinskog suda, broj I-424/05 od 14. marta 2006. godine, apelantica je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud Rješenjem, broj 001-0-Gž-06-000797 od 8. juna 2006. godine, djelimično uvažio, te prvostepeno Rješenje ukinuo u dijelu kojim je utvrđeno da je izvršenje provedeno u cjelosti, slijedom čega su provedene radnje ukinute i postupak izvršenja obustavljen. U preostalom dijelu apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana, a prvostepeno Rješenje potvrđeno.
6. U obrazloženju Rješenja se navodi da je prema ocjeni drugostepenog suda prvostepeni sud pravilno odbio apelantičin zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na prigovor primjenom člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, te da je stoga žalba apelantice u tom dijelu neosnovana. I prema mišljenju Kantonalnog suda ne radi se o troškovima koji su bili potrebni, te da i sama apelantica u žalbi ne spori da predmetnom procesnom radnjom nije ni odmogla niti pomogla sudu da donese drugačiju odluku, te da stoga ne stoje razlozi žalbe niti razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Apelantica se žali da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i član 17. Evropske konvencije. Apelantica, između ostalog, navodi da je sastavljanje odgovora na prigovor bilo nužno, te da su redovni sudovi morali prihvatiti da ga nadoknade. Također je navela da je njen rizik u sastavljanju odgovora bio isti kao i rizik izvršenika u sastavljanju prigovora i da joj stoga pripada pravo na naknadu troškova. U suštini, apelantica smatra da redovni sudovi nisu pravilno odlučili kada su odbili njen zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na prigovor.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: „ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
10. Iz apelacije proizilazi da se apelantica žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer smatra da joj je osporenim odlukama neosnovano odbijen zahtjev za naknadu troškova radi izrade odgovora na prigovor u izvršnom postupku. U pogledu pitanja primjenjivosti člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj se suština odgovora na pitanje je li član 6. stav
1. Evropske konvencije primjenljiv ili ne, sadrži u odgovoru na sljedeće pitanje: «je li posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza». Dakle, ukoliko je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza, član 6. stav 1. Evropske konvencije se smatra primjenljivim.
11. Ustavni sud ističe da se garanti člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, Evropski sud za ljudska prava Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. Evropske konvencije prijmenjiv u predmetnom slučaju.
12. Razmatrajući apelanticine navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je utvrdio da apelantica osporava odluku Kantonalnog suda u dijelu u kojem je odbijen njen zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na prigovor na rješenje o izvršenju. Redovni sudovi su odbili apelantičin zahtjev primjenjujući svoje diskreciono ovlaštenje iz člana 387. stav 1. Zakona o parničnom postupku, u kojem je propisano da „pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice [...].“ Apelantica ne ukazuje na proizvoljnost ili očiglednu arbitrarnost u odlučenju redovnih sudova, niti ukazuje na neke procesne greške, nego je ona u suštini nezadovoljna odlučenjem i smatra da su redovni sudovi trebali udovoljiti njenom zahtjevu. Ni Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice. Nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ). S obzirom da apelacija u odnosu na ove navode ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana. Pravo na imovinu
13. Apelantica, također, smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodima o povredi ovog prava apelantica se nije konkretno pozvala na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi o kršenju prava na imovinu se, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Ustavni sud smatra da su također očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelantice o povredi njenog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije iz razloga jer je apelantica u predmetnom postupku imala mogućnost korištenja svih zakonom raspoloživih pravnih lijekova.
15. Ustavni sud ukazuje da član 17. Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individulano pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 1905/06 od 13. septembra 2007. godine, tačka 9). Stoga su i apelanticini navodi o kršenju člana 17. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i povredu člana 17. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović