Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2212/06 (J. S.)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2212/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2212/06, rješavajući apelaciju Jove Stupara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Stupara podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju, broj U-120/05 od 3. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovo Stupar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, podnio je, 15. jula 2006. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U-120/05 od 3. maja 2006. godine.

2. Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Banjaluka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je po službenoj dužnosti u postupku revizije, Rješenjem, broj 05/5-560-7775/03 od 9. marta 2004. godine, ukinulo Rješenje Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Derventa (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 08-560-495 od 20. novembra 2001. godine, kojim je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) druge kategorije sa 100% invalidnosti i priznato pravo na ličnu invalidninu za taj stepen invaliditeta i predmetna upravna stvar je riješena drugačije i to tako što je apelantu priznato isto svojstvo, ali sa utvrđenjem četvrte kategorije sa 80% invalidnosti i pravo na ličnu invalidninu za navedeni stepen invaliditeta.

3. Protiv navedenog Rješenja apelant je podnio tužbu koju je Vrhovni sud Presudom, broj U-467/04 od 25. maja 2005. godine, uvažio i osporeni akt poništio.

4. U obrazloženju Presude je konstatovano da se u tužbi navodi da apelant nije pregledan 4. marta 2004. godine. Utvrđeno je da u nalazu Drugostepene ljekarske komisije broj 216/04 od 4. marta 2004. godine nije konstatovano da je apelant neposredno pregledan niti da je prisutvovao radu komisije, a u spisima predmeta nema dokaza niti da je o tome bio obaviješten, te da se i pored toga komisijska ocjena temelji na njegovom pregledu što prihvata i tuženi organ. Pozivajući se na odredbu člana 13. Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca („Službeni glasnik RS“, broj 22/93) Vrhovni sud je našao da se nalaz Drugostepene ljekarske komisije o stepenu oštećenja organizma i njeno mišljenje o procentu invaliditeta može dati i bez neposrednog pregleda lica, ali se u takvim slučajevima ni stav o ispunjenosti uslova pripadanja odnosno nepripadanja prava stranci ne može izvoditi iz onog dokaznog sredstva čije sprovođenje nije bilo u postupku.

5. U izvršenju navedene Presude Vrhovnog suda Ministarstvo je Rješenjem, broj 05/5-2800/05 od 20. jula 2005. godine, ukinulo Rješenje Odjeljenja, broj 08-560-495 od 20. novembra 2001. godine. Istim rješenjem apelantu je utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida IV kategorije sa 80% invaliditeta po osnovu ranjavanja zadobijenog vršeći vojne dužnosti kao pripadnik VRS sa pravom na ličnu invalidninu u procentu 41% od osnova, počev od 1. aprila 2004. godine pa nadalje, dok postoje zakonom propisani uslovi odnosno trajno. Apelant je obavezan da nadležnom opštinskom organu uprave prijavi svaku promjenu koja je od uticaja na korištenje i prestanak prava u roku od 15 dana od dana nastanka promjene.

6. U obrazloženju Rješenja Ministarstvo je navelo da je u nalazu i mišljenju Drugostepene ljekarske komisije, broj 216/04 od 4. marta 2004. godine, u zaglavlju konstatovano da je ljekarska komisija za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca u drugostepeneom postupku pregledala apelanta i dala nalaz i mišljenje. Stoga je Ministarstvo zaključilo da se iz navedenog nalaza jasno vidi da je apelant pregledan pred Drugostepenom ljekarskom komisijom, te da je umanjenje stepena invaliditeta proisteklo na osnovu medicinske dokumentacije u spisu, neposrednog pregleda i primjene važećeg pravilnika. Po mišljenju Ministarstva očigledno je da je Vrhovni sud previdio navode iz nalaza i pogrešno zaključio da je apelant cijenjen bez neposrednog pregleda pred komisijom.

7. Protiv navedenog Rješenja apelant je podnio tužbu koju je Okružni sud Presudom, broj U-120/05 od 3. maja 2006. godine, odbio kao neosnovanu.

8. U obrazloženju Presude se navodi da iz nalaza i mišljenja ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca u drugostepenom postupku, broj 216/06 od 4. marta 2004. godine, proizilazi da je ljekarska komisija utvrdila umanjenje procenta invaliditeta proisteklo na osnovu medicinske dokumentacije u spisu i komisijskog pregleda i važećeg pravilnika. Konstatovano je da prilog spisa čini i povratnica broj RVI 794, poziv za drugostepenu ljekarsku komisiju upućena apelantu koju je on potpisao 2. marta 2004. godine. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 84. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 46/04) prema kojoj se vojni invaliditet utvrđuje samo na osnovu nalaza i mišljenja ljekarskih komisija i to u prvostepenom postupku-prvostepene ljekarske komisije (član 85), a u drugostepenom postupku drugostepene ljekarske komisije (član 86.) što je tuženi drugostepeni organ i učinio kada je postupajući u skladu sa članom 61. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 12/94) donio Rješenje, broj 05/5-2800/05 od 20. jula 2005. godine, kojim je prihvatio nalaz i mišljenje Drugostepene ljekarske komisije.

9. Nadalje je Okružni sud naveo da ne može prihvatiti navode tužbe da je nalaz i mišljenje u pogledu apelantovog invaliditeta donijela komisija čiji članovi u vrijeme donošenja odluke nisu imali status članova, te da apelantu nisu dostupne informacije o imenovanju i trajanju mandata članova komisije obzirom da apelant nije pružio sudu ni jedan dokaz da bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do kraja upravnog postupka ni jedan dokaz kojim bi potvrdio navedene navode tužbe. Pri tome se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 19. stav 1. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 109/05) kojim je propisano da se u tužbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uslovom da tužilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do završetka upravnog postupka.

10. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosnei Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini povredu navedenih ustavnih prava apelant vidi u tome što mu je smanjen procenat invalidnosti sa 100% na 80%, a time i mjesečni iznos lične invalidnine. Smatra da je odluka Okružnog suda prozvoljna i nezakonita.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Razmatrajući navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud nalazi da je apelant u suštini nezadovoljan ishodom predmetnog postupka. S tim u vezi Ustavni sud konstatuje da se Okružni sud prilikom odlučivanja o apelantovoj tužbi očitovao na navode apelanta, koji su u suštini isti kao i navodi apelacije, pri čemu je primjenio relevantne materijalno-pravne propise. Okružni sud je utvrdio da je drugostepeni upravni organ Rješenjem, broj 05/5-2800/05 od 20. jula 2005. godine, pravilno i u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 35/99), koji je važio u vrijeme donošenja Rješenja drugostepenog upravnog organa, ukinuo rješenje Odjeljenja, broj 08-560-495 od 20. novembra 2001. godine, i apelantu utvrdio svojstvo ratnog vojnog invalida četvrte kategorije sa 80% invaliditeta. Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi u konkretnom slučaju ukazali da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta. Nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ). S obzirom da apelacija u odnosu na ove navode ne sadrži prima facie dokaze koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud smatra da je očigledno neosnovana.

14. Apelant također, smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na privatni i porodični život i prava na imovinu zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, odnosno da je potrebno meritorno ispitivanje navoda iz apelacije, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na privatni i porodični život i prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2212/06 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio