Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2325/06 (I. M. i P. R.)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2325/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2325/06, rješavajući apelaciju Ivana Mikulića i Pere Rotima, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ivana Mikulića i Pere Rotima podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000585 od 7. jula 2006. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P-217/01-I od 9. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Mikulić i Pero Rotim (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Dušanka Šoljić-Ćorić, odvjetnica iz Mostara, podnijeli su, 31. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000585 od 7. jula 2006. godine, i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-217/01-I od 9. januara 2006. godine. Apelanti su podnijeli i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene presude Kantonalnog suda do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Ustavni sud je, odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2325/06 od 20. septembra 2006. godine, odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

3. Fehim Malić (u daljnjem tekstu: tužitelj) je vlasnik poslovnog prostora u Ulici Splitska bb, koji je napustio u toku rata. Tužitelj je, 1997. godine, tadašnjem Osnovnom sudu u Mostaru, podnio tužbu protiv Ivice Šimunovića, za kojeg je smatrao da koristi njegovu nekretninu i da je vlasnik STR «Santa Barbara», a zatim je tužbu proširio na apelante. Ovom tužbom tužitelj je tražio naknadu štete zbog neosnovanog bogaćenja, navodeći da su apelanti od oktobra 1996. godine, bez ikakvog pravnog osnova, ušli u posjed njegove nekretnine, te da i u vrijeme podnošenja tužbe u toj nekretnini zajedno obavljaju ugostiteljsku djelatnost tipa restorana pod nazivom «Santa Barbara». Osnovni sud u Mostaru je presudom zbog izostanka, broj P-24/97 od 5. juna 1997. godine, koja je postala pravosnažna 18. septembra 1997. godine, obavezao apelante da isplate tužitelju na ime neosnovanog bogaćenja iznos od 4.000 DM sa zateznim kamatama, a zatim je dozvoljeno i izvršenje navedene presude zbog izostanka rješenjem, broj I-

111/98 od 4. septembra 1998. godine. Apelanti su izjavili prigovor protiv rješenja o izvršenju, a istovremeno su podnijeli i zahtjev za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, navodeći da im tužba nije bila dostavljena čime im je bilo onemogućeno raspravljanje. Rješenjem Općinskog suda, broj P-34/01 od 21. januara 2001. godine, dozvoljeno je ponavljanje postupka, a rješenjem, broj I-12/99 od 14. februara 2001. godine, usvojen je i prigovor apelanata protiv rješenja o izvršenju, obustavljeno je izvršenje presude zbog izostanka i ukinute su sve provedene izvršne radnje. Nakon toga, raspravljanje po tužbi tužitelja zbog neosnovanog bogaćenja nastavljeno je pod brojem P-217/01.

4. Pored ovog postupka tužitelj je, 1998. godine, Općinskom sudu podnio još jednu tužbu protiv apelanata i STR «Santa Barbara», ali radi predaje u posjed i isplate zakupnine. Naime, tužitelj je sa apelantima sklopio ugovor o zakupu za period 1. novembar 1997. godine do 31. oktobar 1998. godine, pa su mu apelanti unaprijed isplatili iznos godišnje zakupnine od 9.000 KM. Međutim, nakon proteka ugovorom određenog roka, apelanti su nastavili koristiti tužiteljev poslovni prostor, ali nisu više plaćali zakupninu. Apelanti su u ovom predmetu podnijeli protivtužbu kojom su tražili da sud obaveže tužitelja da im isplati iznos od 45.548,50 KM, koji su oni, kao suvlasnici STR «Santa Barbara», uložili u tužiteljev poslovni prostor «radi privođenja objekta funkciji». Općinski sud je u tom predmetu donio presudu, broj P-1046/98 od 31. oktobra 2002. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a odbio protivtužbeni zahtjev apelanata. Ova presuda je rješenjem Kantonalnog suda, broj 329/03 od 17. juna 2005. godine, ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak, a u spisu nema podataka da je u vrijeme donošenja ove odluke predmetni postupak okončan.

5. Također, odlukom Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljnjem tekstu: CRPC), broj 103-2412-1/1 od 1. februara 2000. godine, utvrđeno je da je tužitelj savjestan posjednik navedene nekretnine, a zaključkom o dozvoli izršenja odluke CRPC-a, broj 07/II-4-75/98 od 21. septembra 2000. godine, utvrđeno je da prestaje pravo raspolaganja Općine Mostar – Jugozapad na tužiteljevoj nekretnini, te da apelantima kao privremenim korisnicima prestaje pravo privremenog korištenja te nekretnine. Tužitelj je u posjed svoje nekretnine uveden 15. januara 2001. godine.

6. Nakon provedenog postupka po tužbi zbog neosnovanog bogaćenja, Općinski sud je presudom, broj P-217/01-I od 9. januara 2006. godine, koja je potvrđena osporenom presudom Kantonalnog suda, broj 007-0-Gž-06-000585 od 7. jula 2006. godine, obavezao apelante da isplate tužitelju iznos od 11.000 KM sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Iz provedenih dokaza sud je utvrdio da je rješenjem tadašnjeg Općinskog vijeća općine Mostar HR HB (u daljnjem tekstu: Općina), broj 07/II-1-2330/97 od 2. maja 1997. godine, tužiteljev poslovni prostor dodijeljen na privremeno korištenje Jagi Mikuliću, ocu apelanta Ivana Mikulića, ali da on nikada nije koristio taj poslovni prostor, već da su taj prostor koristili apelanti u svrhu obavljanja ugostiteljske djelatnosti sve do 15. januara 2001. godine, kada je tužitelj uveden u posjed. Stoga je sud odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Također, Općinski sud je utvrdio i da je tužitelj sa apelantom Perom Rotimom zaključio ugovor o zakupu za period od jedne godine (od 1. novembra 1997. godine do 30. oktobra 1998. godine) i to na poziv apelanata, koji su nakon zaključenja ugovora o zakupu isplatitili tužitelju iznos jednogodišnje zakupnine. Međutim, protekom tog roka, apelanti na poziv tužitelja nisu željeli produžiti ugovor o zakupu, plaćati zakupninu, niti napustiti poslovni prostor, zbog čega je apelant, kako je već navedeno, podnio posebnu tužbu koja se vodi pod brojem P-1046/98.

7. U vezi sa ovim drugim postupkom, Općinski sud je, odbijajući prigovor litispendencije koji su apelanti istakli, naveo da je uvidom u spis istog suda broj P-1046/98 utvrđeno da među istim strankama teče parnica, ali da u tom predmetu tužitelj potražuje isplatu zakupnine za period od isteka ugovora o zakupu 1. novembra 1998. godine do 15. januara 2001. godine, kada je tužitelj ušao u posjed svog poslovnog prostora, dok u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj traži naknadu zbog neosnovanog bogaćenja usljed korištenja tužiteljevog prostora bez pravnog osnova u periodu od 1. oktobra 1996. godine pa do 1. novembra 1997. godine. Također, sud je odbio i prigovor apelanata kojim su tvrdili da je nepravilno dozvoljeno subjektivno preinačenje tužbe tako što je tužitelj podneskom označio apelante kao tužene, a povukao tužbu u odnosu na prvobitno označenog tuženog. Sud je zaključio da su apelanti uredno primili podnesak i tužbu, te da su se upustili u raspravljanje o glavnoj stvari, a nisu nikada izričito istakli da ne pristaju stupiti u parnicu.

8. Kantonalni sud je, potvrđujući ovu prvostepenu presudu, utvrdio da je apelantima «bilo poznato ili im nije moglo ostati nepoznato» da je Općina imala samo pravo upravljati imovinom u ime i za račun vlasnika za vrijeme za koje je vlasnik zbog ratnih djelovanja bio spriječen u vršenju svojih vlasničkih ovlaštenja. Budući da su apelanti tužiteljev poslovni prostor u periodu na koji se odnosi tužbeni zahtjev koristili bez ikakvog sprorazuma sa tužiteljem, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da se u konretnom slučaju radi o sticanju bez osnova, te da tužitelju pripada pravo na naknadu iz člana 219. Zakona o obligacionim odnosima, u iznosu koji se u sudskoj praksi dosuđuje prema visini prosječne zakupnine ili najamnine u mjestu gdje se nekretnina nalazi. U vezi sa prigovorom apelanata da je tužitelj pokrenuo i treći postupak, protiv Općine, Kantonalni sud je naveo da pokretanje posebnog postupka protiv Općine kao solidarnog dužnika nije procesna zapreka za pokretanje odvojenih postupaka protiv ostalih solidarnih dužnika, s tim da se tražbina gasi tek kad od bilo kojeg solidarnog dužnika ili od svih ta tražbina bude ispunjena.

9. Apelanti smatraju da je osporenim presudama prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da u osporenom postupku sudovi nisu pravilno riješili prigovor litispendencije, te da su dozvolili da tužitelj preciziranjem tužbenog zahtjeva «sanira stanje litispendencije». U vezi s tim, apelanti smatraju da su sudovi morali odgovoriti na pravno pitanje u kojem trenutku se cijeni postojanje litispendencije, što je prema njihovom stavu, ili u vrijeme pokretanja tužbe ili u vrijeme isticanja prigovora stranke. Ukoliko litispendencija postoji u jednom ili drugom trenutku, ne može se «naknadno sanirati». Također, apelanti smatraju da je prvostepeni sud dozvolio subjektivno preinačenje tužbe protivno zakonu, budući da su se akta tužitelja kojim je tužbu proširio na apelante i povukao tužbu u odnosu na prvobitno označenog tuženog, samo «pojavili» u spisu, a da o tome nikada nisu donesena odgovarajuća rješenja. Također, apelanti smatraju da sudovi nisu pravilno raspravili pitanje pasivne legitimacije apelanta Ivana Mikulića «za kojeg, kako navode, ne postoji nikakav objektivan dokaz da je uopće koristio poslovni prostor, a u odnosu na apelanta Peru Rotima da je taj prostor koristio prije sklapanja ugovora o zakupu. Apelanti smatraju da je ovakvim povredama prava na pravično suđenje povrijeđeno i njihovo pravo na imovinu, budući da su obavezani umanjiti svoju imovinu isplatom prema pobijanim presudama. U vezi s prigovorom o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, apelanti navode da Kantonalni sud nije pažljivo ispitao sve njihove žalbene navode, već su razlozi odbijanja njihove žalbe paušalni i proizvoljni.

10. Kantonalni sud je osporio navode apelanata o kršenju ljudskih prava, navodeći da je pred tim sudom nesumnjivo utvrđeno da su apelanti za svoje potrebe koristili poslovni prostor tužitelja u spornom periodu, zbog čega su mu, prema članu 219. Zakona o obligacionim odnosima, dužni nadoknaditi ostvarenu korist, koja se dodjeljuje u visini prosječne zakupnine koju bi tužitelj kao vlasnik prostora mogao postići u mjestu gdje se taj prostor nalazi u vrijeme kada su apelanti, bez volje i saglasnosti tužitelja, prostor koristili. Pri tome, navodi Kantonalni sud, nije bitno da li su apelanti imali ovlaštenje za korištenje prostora od općine koja je nevlasnik, jer «takav pravni posao ni na koji način ne bi obavezivao vlasnika, a pogotovu mu ne bi mogao štetiti».

11. Općinski sud je također osporio navode iz apelacije, ostajući u cijelosti kod obrazloženja koje je dato u prvostepenoj odluci. Tužitelj je, također, osporio navode iz apelacije, navodeći da je prigovor litispendencije koji apelanti ističu u apelaciji odbijen kao neosnovan, jer je utvrđeno da se u konkretnom predmetu i u predmetu broj P-1046/98-I radi o različitim tužbenim zahtjevima, što su sudovi obrazložili.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: »Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povrede svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelanti ove navode u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te na navodima da Kantonalni sud nije pažljivo ispitao zakonitost i valjanost prvostepene presude, već da je žalba apelanata «paušalno i nedovoljno ispitana». Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

15. Također, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali da ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine), a svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02 i AP 1039/06 od 16. jula 2007. godine).

16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi pravilno riješili prigovore nedostatka pasivne legitimacije i litispendencije koje su apelanti istakli tokom prvostepenog postupka i u žalbi protiv prvostepene presude. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da su sudovi dali jasne razloge na osnovu kojih su zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, odnosno da su neosnovani prigovori apelanata u odnosu na nedostatak pasivne legitimacije i prigovor litispendencije. Naime, predmet spora u konkretnom slučaju je pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu zbog neosnovanog bogaćenja apelanata u periodu od 1. oktobra 1996. godine do 1. novembra 1997. godine. U vezi s tim, sudovi su utvrdili da su apelanti zajednički koristili poslovni prostor tužitelja u navedenom periodu, bez ikakve naknade, zbog čega je utvrdio da su apelanti pasivno legitimisani u konkretnoj pravnoj stvari. U vezi s prigovorom litispendencije, sudovi su obrazložili da se drugi postupak koji tužitelj vodi protiv apelanata pod brojem P-1046/98-I odnosi na pitanje neisplaćene zakupnine za period nakon isteka ugovora o zakupu, odnosno za period od 1. novembra 1998. godine pa do uvođenja tužitelja u posjed njegovog poslovnog prostora 15. januara 2001. godine. Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji samo ponavljaju iste navode koje su iznosili tokom prvostepenog postupka i u žalbi, o kojima su se sudovi izjasnili u osporenim odlukama, dakle na dvije instance. Ustavni sud smatra da su sudovi svoje zaključke o pitanjima koja apelanti ponavljaju u apelaciji pažljivo, detaljno i jasno obrazložili, analizirajući relevantne materijalno-pravne propise, zbog čega u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog prava.

17. Također, Ustavni sud ističe da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelanti ne navode nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat), niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. Evropske konvencije.

18. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi izvršili svoju obavezu da navedu razloge na kojima su zasnovali odluke, kao i da osporene presude sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz čega jasno proizlazi da su strane u postupku uživale pravo da u postupku pred sudom budu saslušane na pravičan i ravnopravan način. Zbog toga, Ustavni sud smatra smatra da činjenice predočene u apelaciji ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da su apelanti, u odnosu na konkretnu pravnu stvar, imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje su i koristili. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanata, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» u vezi s kršenjem navedenog prava, zbog čega je i u odnosu na ove navode apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Apelanti se također žale i da je osporenim odlukama prekršeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovog prava apelanti posebno ne obrazlažu, već smatraju da je ovo pravo povrijeđeno zato što su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2325/06 (I. M. i P. R.) | Sudska praksa | Aktio