Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2503/06 (H. K.)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2503/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2503/06, rješavajući apelaciju Hazbe Kosić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hazbe Kosić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-
1519/05 od 10. augusta 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Zenici, broj P-1025/04 od 23. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hazba Kosić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, podnijela je, 25. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1519/05 od 10. augusta 2006. godine, i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-
1025/04 od 23. septembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-1025/04 od 23. septembra 2005. godine, koja je potvrđena osporenom Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1519/05 od 10. augusta 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ona suvlasnica sa 1/7 dijela na nekretninama pobliže navedenim u osporenoj presudi. Prvostepeni sud je izveo predložene dokaze, pa je zaključio da apelantica nije sudu pružila dokaze kojima bi dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva, kako je to propisano odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Kantonalni sud je odbio žalbu apelantice protiv prvostepene presude. U obrazloženju ove presude, Kantonalni sud je naveo da je apelantica svoju tvrdnju da joj pripada pravo koje je tužbom tražila zasnovala na dvije pravno relevantne činjenice. Prvo, da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda raspravljena zaostavština iza umrlog Muharema Sivca, oca apelantice i Džemala i Šabana Sivca (u daljnjem tekstu: tuženi), tako što su na spornim nekretninama i apelantica i tuženi proglašeni nasljednicima sa pripadajućim nasljednim dijelovima. Drugo, apelantica je smatrala da rješenje Općinskog suda, broj R-395/73 od 11. septembra 1973. godine o razvrgnuću zajednice nekretnina, kojim je dio sporne nekretnine pripao tuženom Džemalu Sivac sa 1/1 dijela, a drugi dio tuženom Šabanu Sivac, također sa dijelom 1/1, ne proizvodi pravno dejstvo u odnosu na nju jer je, kako je navela, «onemogućena da učestvuje u ovom postupku».
4. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud izvršio uvid u spis Općinskog suda broj R-
395/73 iz kojeg proizlazi da su tuženi podnijeli «prijedlog za uređenje suvlasničkog odnosa i z.k. diobe protiv 11 protivnika predlagača», a jedna od njih je bila i apelantica, te da je predmet ovog postupka bio razvrgnuće zajednice nekretnina. Dalje, iz spisa proizlazi da apelantici nije izvršena dostava poziva za ročište «jer je nepoznata na adresi». Međutim, postupak je proveden i rješenjem Općinskog suda broj R-395/73 od 11. septembra 1973. godine razvrgnuta je zajednica na spornim nekretninama na način kako je već navedeno. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da iz spisa proizlazi da je rješenje dostavljeno svim učesnicima u postupku, detaljno navodeći način dostave navedenog rješenja apelantici. Na osnovu ovoga, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelantice da joj nije izvršena dostava navedenog rješenja. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da ni apelantica ni tuženi nisu izjavili žalbu protiv navedenog rješenja, pa je ono postalo pravosnažno sa danom 27. oktobrom 1973. godine. Zbog toga je, kako Kantonalni sud zaključuje, ovo rješenje «po sili zakona dobilo pravnu snagu i kao takvo ima pravni učinak prema učesnicima tog postupka, kao i prema trećim osobama».
5. Na osnovu svega navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je neosnovan navod apelantice da rješenje o razvrgnuću zajednice nekretnina ne može proizvoditi pravno dejstvo u odnosu na nju, te da je apelantica «prestala biti suvlasnicom na spornim nekretninama pa joj se nije mogla pružiti tražena zaštita propisana članom 15. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH» broj 6/98 i 29/03)».
6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Povredu navedenog prava apelantica posebno ne obrazlaže, osim što ponavlja navode o tome da je pogrešan stav sudova o tome da u konkretnoj pravnoj stvari nije pružila dokaze kojim bi dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: »Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi s navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelantica, u suštini, ove navode zasniva na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tog suda da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi utvrdili da je rješenje Općinskog suda, broj R-395/73 od 11. septembra 1973. godine, razvrgnuta zajednica nekretnina, te da apelantica, iako u spisu postoje dokazi da joj je navedeno rješenje uručeno, nije protiv tog rješenja izjavila žalbu, pa je ono postalo pravosnažno. Upravo zbog toga, Kantonalni sud je zaključio i obrazložio da tužbeni zahtjev apelantice da joj se prizna suvlasništvo na spornim nekrentinama nije osnovan, zbog čega je i potvrdio prvostepenu odluku. Ustavni sud također zapaža da apelantica, osim vrlo općenitih navoda, ne ukazuje ni na kakvu eventualnu povredu prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelantice osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelantica ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, apelantica u svojoj apelaciji samo ponavlja navode koje je već isticala u tužbi protiv prvostepene presude koje je razmotrio i odbilo Kantonalni sud, o čemu je dao jasne i detaljne razloge.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelantice, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da je apelacija u vezi s apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović