Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2587/06 (M. K. i dr)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Vještak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2587/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2587/06, rješavajući apelaciju Milana Kovača i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Kovača, Radivoja Kovača, Gruje Kovača, Vlade Kovača, Luke Kovača, Dobrice Kovača, Momirke Trogrlić, Tome Kovača, Milomira Kovača, Zore Kovač, Svetislava Kovača, Radoslava Kovača, Mile Kovača, Slavice Kovač, Borke Kovač, Božidara Kovača, Krste Kovača, Rajka Kovača, Anđelka Kovača, Srete Kovača i Zorana Kovača, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-424/05 od 11. jula 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Goraždu broj Gž-4/05 od 2. februara 2005. godine, i presude Općinskog suda u Goraždu, broj P-385/02 od 20. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Kovač i dr.(u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Foče, koje zastupa Milenko - Vojo Radović, advokat iz Foče, podnijeli su, 1. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-424/05 od 11. jula 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-4/05 od 2. februara 2005. godine i presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-385/02 od 20. oktobra 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-385/02 od 20. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-4/05 od 2. februara 2005. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražilida im JP «Bosansko-podrinjske šume» Goražde (u daljnjem tekstu: tuženi) naknadi štetu nastalu neovlaštenom i bespravnom sječom tehničkog i ogrevnog drveta tokom 2000. godine na nekretnini pobliže navedenoj u prvostepenoj presudi, koja je po kulturi šuma, u ukupnom iznosu od 278.544,60 KM. Apelanti su obavezani da tuženom isplate 12.627 KM na ime troškova parničnog postupka. Prvostepeni sud je, na osnovu svih provedenih dokaza, zaključio da apelanti nisu dokazali da je tuženi pasivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari, primijenivši odredbe o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je vještačenjem i drugim provedenim dokazima nesporno utvrđeno da je u šumi, koja je vlasništvo apelanata, tokom 1998. godine izvršena sječa bukovih stabala bez dozvole i saglasnosti apelanata, zbog čega su apelanti pretrpjeli štetu koju je vještak procijenio na 9.850 KM. Također, prvostepeni sud je zaključio da sječe na nekretnini apelanata nije bilo u kasnijem periodu, što je također utvrdio iz nalaza vještaka i drugih provedenih dokaza. Dalje, prvostepeni sud je zaključio da provedeni dokazi nikako ne potvrđuju navode iz tužbe da je sječu stabala izvršio tuženi. Naime, tuženi nije sporio činjenicu da je u državnim šumama na istom lokalitetu vršio eksploataciju šume, ali uzimajući u obzir sve provedene dokaze, sud je zaključio da «sama okolnost prisustva tuženog, preko s njegove strane angažovanih lica i uposlenika, u blizini posjeda [apelanata], u odsutnosti jasnih dokaza na okolnost sječe na posjedu [apelanata], nije dovoljan dokaz na okolnost sječe šume na posjedu [apelanata] od strane tuženog». Osim toga, iz izjava saslušanih svjedoka sud je utvrdio da je na lokalitetu na kojem se nalazi i šuma apelanata, u periodu 1996. i 1997. godine, «vršena sječa u većem obimu od strane pripadnika Armije».

4. Analizirajući relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prvostepeni sud je zaključio da su apelanti, u smislu odredaba čl. 154. i 155. ZOO, bili dužni dokazati činjenicu pretrpljene štete, da je ta šteta pričinjena radnjama štetnika, kao i uzročnu vezu između radnje štetnika i nastale štete kao posljedice te radnje. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je zaključio da iako postoje dokazi da je apelantima pričinjena šteta, apelanti nisu dokazali da je ta šteta nastala radnjama uposlenika tuženog, niti postojanje uzročne veze između radnji tuženog i nastale štete.

5. Apelanti su u prvostepenom postupku tražili da se vještačenje provede putem vještaka Božidara Paprice, koji je na listi vještaka Osnovnog suda u Foči. Međutim, prvostepeni sud je odlučio da se vještačenje provede putem vještaka s liste Kantonalnog suda u Sarajevu. U obrazloženju prvostepene presude, sud je obrazložio da je ovakvu odluku donio vođen «činjenicom da će se izborom vještaka koji nije kako sa područja tuženog, tako i [apelanata], izbjeći eventualne primjedbe na objektivnost vještaka u postupku». Sud je dalje obrazložio da se «ovakva odluka suda pokazala opravdanom», zato što je vještak kojege su apelanti predlagali pojavio kao «privatni konsultant [apelanata], koji je na njihov zahtjev napravio nalaz i mišljenje». Također, što se tiče vještačenja putem vještaka kojeg je sud odredio, prvostepeni sud je obrazložio da je «nalaz jasan, sadrži sve činjenice vezano za postavljeni zadatak, nije protivrječan, da je vještak svaku svoju konstataciju obrazložio, naveo činjenice na kojima je zasnovao svoje mišljenje, dao jasna obrazloženja». Zbog svega toga, prvostepeni sud nije prihvatio prijedlog apelanata za ponovno vještačenje «cijeneći da nisu ispunjeni uslovi za ponovno vještačenje shodno odredbama člana 155. ZPP».

6. Prvostepeni sud je također naveo da je imao u vidu činjenicu da apelanti «u dužem periodu, a naročito u neposredno postratnom periodu nisu bili u posjedu spornih nepokretnosti, kada je i došlo do najintenzivnije sječe šume na njihovom posjedu». Naime, apelanti su tokom rata napustili ove nekretnine «iz kojih razloga iako na te okolnosti nisu predloženi i provedeni dokazi, ova imovina bi se shodno odredbama člana 5. Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, mogla smatrati napuštenom», a da, prema odredbama Zakona o šumama («Službeni list RBiH» br. 23/93, 13/94, 9/95, 37/95 i 2/96), napuštenim šumama i šumskim zemljištem gazduje općina na čijoj se teritoriji nalazi to zemljište, kao i da preduzima mjere zaštite od protivpravnog prisvajanja, korištenja i drugih protivpravnih radnji.

7. Kantonalni sud je odbio žalbu apelanata protiv prvostepene presude, zaključivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je obrazložio da je nesporno da je nastala šteta na nekretninama apelanata, ali da je sporno pitanje bilo ko je i kakvim radnjama tu štetu prouzrokovao, kao i pitanje vremena nastanka štete i njene visine. Kantonalni sud je, prije svega, zaključio da su neosnovani navodi žalbe u odnosu na vještaka kojeg je sud odredio kao i na nalaz koji je taj vještak dao. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je nalaz vještaka dostavljen strankama, da je vještak bio prisutan na glavnoj raspravi kad su mu punomoćnici stranaka postavljali pitanja na koja je vještak dao odgovor, ukazujući da se u žalbi «samo ponavljaju primjedbe i pitanja vještaku koja su isticana na glavnoj raspravi». Kantonalni sud je naveo da je osnovna primjedba na nalaz vještaka da se njegov nalaz o vremenu nastanka štete razlikuje od zapisnika inspektora za šumarstvo od 20. marta 2001. godine, zbog čega je prema mišljenju apelanata prvostepeni sud bio obavezan «da tu nesaglasnost otkloni».

8. Međutim, Kantonani sud je zaključio da to nije bilo od uticaja na pravilnost prvostepene presude, zato što niti jednim provedenim dokazom nije utvrđeno da je šteta nastala protivpravnom radnjom tuženog. Naprotiv, Kantonalni sud je zaključio da je utvrđeno da je šteta apelantima prouzrokovana radnjama lica «koja su sječu vršila po nalogu Armije BiH i općine Ustikolina-Foča [...], a za potrebe Armije BiH i socijalnih kategorija». Dalje, Kantonalni sud je naveo da bi vrijeme prouzrokovanja štete bilo odlučna činjenica samo u slučaju da su apelanti «dokazali da je štetu prouzrokovao tuženi svojim radnjama i tada bi vrijeme nastanka štete bilo od uticaja radi raspravljanja prigovora zastarjelosti potraživanja». Kantonalni sud je također odbio žalbene navode o tome da je tuženi imao mehanizaciju i profesionalne sjekače i da je jedino tuženi, u vrijeme nastanka štete, vršio eksploataciju šuma na tom području, zato što je zaključio da ti navodi nemaju snagu dokaza da je tuženi zaista i prouzrokovao štetu koju su apelanti pretrpjeli.

9. Kantonalni sud je dalje istakao da su pravni osnov tužbenog zahtjeva odredbe čl. 154., 189. i

190. ZOO, ali da sud prema odredbi člana 53. stav 3. ZPP nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, a da sud u postupku rješavanja žalbe po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, kako to propisuje odredba člana 221. ZPP. Postupajući na taj način, Kantonalni sud je istakao da su nekretnine apelanata po kulturi šuma, te da je šteta nastala u periodu kada su nekretnine bile privremeno napuštene u toku rata. Zbog toga, nekretnine apelanata su imale status privremeno napuštene imovine u svojini građana, a takvom imovinom su privremeno raspolagale općine u skladu sa Zakonom o privremeno napuštenim nekrentinama u svojini građana («Službeni list RBiH» br. 11/93 i 13/94). Kantonalni sud je, dalje, naveo da prema odredbi člana 12. navedenog zakona šume i šumska zemljišta ostaju na gazdovanju općini i ne mogu se dodjeljivati na privremeno korištenje. Dalje, prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana» («Službene novine FBiH» br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02 i 24/03), koji je na snagu stupio 4. aprila 1998. godine, za štetu na tim nekretninama odgovara općina. Kantonalni sud je također obrazložio da je Zakonom o osnivanju javnog preduzeća u djelatnosti šumarstava «Bosansko-podrinjske šume» («Službene novine BPK Goražde» broj 4/97), tuženom u nadležnost dato samo gazdovanje šumama i šumskim zemljištem u državnom, a ne privatnom vlasništvu, te da prema odredbama tog zakona tuženi nije odgovoran za štetu na šumama i šumskom zemljištu u svojini građana.

10. Vrhovni sud je osporenom Presudom, broj Rev-424/05 od 11. jula 2006. godine, odbio reviziju apelanata protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je, prije svega, utvrdio da nije bilo povreda odredaba ZPP na koje je revizija ukazivala, niti onih na koje sud u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti. Također, Vrhovni sud je zaključio da ne postoje ni povrede procesnog prava na koje su apelanti ukazivali, a tiču se nemogućnosti prisustva na sjednici drugostepenog vijeća. Naime, Vrhovni sud smatra da apelanti pravilno citiraju odredbu člana 217. ZPP, ali da pogrešno zaključuju kada se pred drugostepenim vijećem održava rasprava. Vrhovni sud je obrazložio da se članom 217. stav 2. propisuje da će drugostepeni sud zakazati raspravu kad ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi neke nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovno izvesti već provedene dokaze, kako i kada ocijeni da je zbog povreda odredaba parničnog postupka pred prvostepenim sudom potrebno održati novu raspravu pred drugostepenim sudom. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da iz sadržine žalbe ne proizlazi da su apelanti predlagali izvođenje dokaza koje su naveli u reviziji, a za koje su, kako navode, saznali nakon donošenja prvostepene presude, pa stoga se ne može zaključiti da postoji povreda navedene odredbe ZPP. Osim toga, Vrhovni sud je obrazložio da se odluke pred drugostepenim sudom u pravilu donose na sjednici vijeća bez rasprave, a da se rasprava održava samo u slučajevima kako je to već navedeno i propisano članom 217. stav 2. ZPP.

11. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani i revizijski navodi o tome da drugostepena presuda nema jasno i potpuno obrazloženje o svim žalbenim navodima, jer je drugostepeni sud dao obrazloženje o svim žalbenim prigovorima i o razlozima zbog kojih ti prigovori nisu prihvaćeni. Također, Vrhovni sud je zaključio da je drugostpeni sud potpuno i jasno obrazložio zbog čega je prihvatio nalaz vještaka koji je pribavljen u prvostepenom posutpku, navodeći da nije bilo potrebno da se drugostepeni sud posebno izjašnjava na navode iz nalaza vještaka koje su apelanti pribavili privatno, te da se ne radi o drugom nalazu datom u postupku zbog čega nije ni bilo potreba usaglašavanja nalaza «što ZPP i ne poznaje», kao ni potrebe vještačenja putem neke institucije. Dalje, Vrhovni sud je ukazao i da odredba člana 94. stav 1. tačka 3. ZPP propisuje da sud određuje koje će dokaze, s obzirom na predložene, izvesti na glavnoj raspravi, što je prvostepeni sud i uradio. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da nema povrede odredbe člana 194. stav 1. tačka 4. ZPP, zato što vještačenje u smislu ove odredbe nije ni predloženo na pripremnom ročištu, pa nije ni moglo biti određeno primjenom odredbe člana

94. ZPP, niti se, prema odredbi člana 207. ZPP, to moglo isticati u žalbi.

12. Vrhovni sud je zaključio da je na utvrđeno činjenično stanje, koje ne može biti predmetom razmatranja u revizijskom postupku, pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da je pravilno zaključeno da apelanti nisu dokazali da je štetu pričinio tuženi, koji zbog toga za nastalu štetu i ne odgovara prema članu 154. ZOO. Vrhovni sud je također ocijenio da su u pravu apelanti kada tvrde da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Zakon o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana, ali da pogrešna primjena ovog propisa ne bi mogla biti od utjecaja na pravilnost osporene odluke.

13. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evorpska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvnciju. Apelanti navode da su osporene presude «rezultat paušalne ocjene i proizvoljnog tumačenja pozitivno-pravnih propisa». Dalje, apelanti navode da je u postupku povrijeđeno procesno pravo zato što njima, odnosno njihovom punomoćniku nije omogućeno prisustvo na sjednici drugostepenog vijeća, iako su to apelanti tražili u žalbi protiv prvostepene presude. Također, apelanti navode da im nije omogućeno da raspravljaju o svim pitanjima u vezi s nalazom i mišljenjem vještaka šumarske struke, odnosno da njihove primjedbe na nalaz nisu valjano raspravljene. Apelanti navode da je tačno da su oni za svoje potrebe angažovali vještaka kojeg sud nije želio odrediti da provede vještačenje, ističući da «to pravo apelantima nije uskraćeno odredbama ZPP» kako bi dokazali navode iz tužbe, odnosno da samostalno angažuju vještaka i njegovo mišljenje dostave kao dokaz sudu. Budući da je ovaj nalaz bio različit od onog koji je dao vještak kojeg je sud angažovao, apelanti smatraju da je «sud dužan da ponovnim saslušanjem vještaka pokuša da otkloni te nedostatke, pa ako se ti nedostaci ne otklone ponovnim saslušanjem, dužan je da zatraži mišljenje drugih vještaka, jer u suprotnom čini povredu postupka». Apelanti također smatraju da su sudovi proizvoljo primijenili materijalno pravo i to odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana umjesto odredaba 154., 189. i 190. ZOO, te da su oni dokazali da je tuženi jedini vršio eksploataciju šume u periodu od 1997.-2000. godine na spornom lokalitetu.

14. U odgovoru na apelaciju, Vrhovni sud ističe da su navodi iz apelacije neosnovani, te da u cijelosti ostaju kod razloga iz osporene revizijske odluke. Kantonalni sud također osporava navode iz apelacije i navodi da su tačni navodi da su apelanti u žalbi tražili da prisustvuju sjednici vijeća drugostepenog suda, ali da važećim ZPP nije propisano da se na sjednicu vijeća pozivaju stranke ni kada to traže, jer sjednica vijeća u pravilu nije javna. Također, Kantonalni sud ističe da ostali navodi iz apelacije nisu osnovani, jer je u osporenoj odluci tog suda dato obrazloženje o svim žalbenim navodima. Općinski sud također osporava navode iz apelacije ističući da je prvostepena odluka donesena u skladu s važećim zakonskim propisima i u zakonom propisanoj proceduri. Tuženi osporava navode iz apelacije i navodi da je neosnovan prigovor da je apelantima trebalo biti omogućeno da prisustvuju sjednici vijeća drugostepenog suda, zato što ZPP u članu 217. stav 2. propisuje u kojem slučaju će drugostepeni sud zakazati raspravu, a odluke se u pravilu donose na sjednici vijeća bez rasprave. Dalje, tuženi ističe i da je netačan navod iz apelacije da apelanti nisu imali mogućnost raspravljati pred sudom, a sudovi su obrazložili zašto određeni prijedlozi apelantata nisu prihvaćeni. Tuženi smatra da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su utvrdili da tuženi nije pasivno legitimisan u konkretnoj pravnoj stvari, zbog čega su tužbeni zahtjev apelanata odbili.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: »Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje zbog toga što su sudovi pogrešno i proizvoljno utvrdili činjenično stanje, što su pogrešno primijenili materijalno pravo kad su utvrdili da tuženi nije pasivno legitimisan, te zato što im nije omogućeno prisustvo, putem punomoćnika na sjednici vijeća drugostepenog suda. Ustavni sud ukazuje prije svega da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).

18. S druge strane, apelaciona nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ne daje Ustavnom sudu nadležnost ili mogućnost da kao sud «četvrte instance» ponovo razmotri iste žalbene navode koji su u cijelosti razmotreni na ranijim instancama. Naprotiv, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev apelanata zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je na nekretninama koje su u vlasništvu apelanata, tokom 2000. godine nastupila šteta zbog sječe šume. Međutim, prvostepeni sud je, nakon što je vrlo detaljno iznio sadržinu svih dokaza koji su provedeni na glavnoj raspravi, što uključuje i saslušanje svjedoka i nalaz i mišljenje vještaka šumarske struke, detaljno obrazložio svoj zaključak da tuženi nije pasivno legitimisan. Naime, prvostepeni sud je iz provedenih dokaza utvrdio da je tuženi vršio eksploataciju šume na lokalitetu na kojem se nalaz i šuma u vlasništvu apelanata, ali je utvrdio da je tuženi, 1998. godine, sjekao drvo isključivo u šumi koja je državno vlasništvo, a koja se nalazi na istom lokalitetu kao i šuma koja je vlasništvo apelanata. Osim toga, iz provedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da je najveći intentzitet sječe šume na tom istom lokalitetu bio 1996. i 1997. godine, ali da je sječu vršila Armija BiH. Ovakav zaključak provstepenog suda su potvrdili kao ispravan i Katnonalani i Vrhovni sud, o čemu su dali vrlo detaljna i jasna obrazloženja. Osim toga, Vrhovni sud je naročito istakao da bi se u konkretnom slučaju mogle primijeniti isključivo relevantne odredbe ZOO, ali da se upravo prema tim odredbama ne bi moglo udovoljiti tužbenom zahtjevu apelanata, jer nije dokazano da je tuženi sjekao njihovu šumu, odnosno da su štetu pretrpjeli zbog radnji tuženog.

20. Ustavni sud smatra da su sudovi u osporenim presudama dali detaljne i jasne razloge zbog kojih nije bilo moguće utvrditi da postoji bilo kakva uzročno-posljedična veza imeđu nekog akta tužene i nastale štete, zbog čega nisu mogle biti primijenjene relevantne odredbe ZOO u odnosu na tuženog. Ustavni sud smatra da su zaključci sudova u svim osporenim odlukama detaljno i jasno obrazloženi, te da nezadovoljstvo apelanata osporenim presudama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Također, navodi u apelaciji su suštinski isti oni koje su apelanti isticali i u žalbi protiv prvostpene odluke, a a zatim i u reviziji protiv drugostepene presude, a o tim navodima su se, kako je navedeno, detaljno izjasnili drugo i trećestepeni sud na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Apelanti se također žale da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što im, kako navode, ZPP ne uskraćuje pravo da samostalno angažuju vještaka za pitanje za koje je već provedeno vještačenje putem vještaka kojeg je sud odredio, te da je sud bio dužan da u slučaju nesaglasnosti ta dva nalaza, angažuje novog vještaka. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, radi što objektivnijeg vještačenja odredio vještaka s liste Kantonalnog suda u Sarajevu, da je vještak dao nalaz i mišljenje koji su strankama u postupku dostavljeni, kao i da je vještak bio prisutan na glavnoj raspravi na kojoj su apelanti imali mogućnost raspravljanja i postavljanja pitanja jednako kao i tuženi. S druge strane, ZPP propisuje u članu 149. mogućnost vještačenja samo putem jednog vještaka u jednoj oblasti, pa Ustavni sud ne može prihvatiti navode apelacije da je postojala zakonska obaveza suda da usaglašava nalaz vještaka koji je dao vještak kojeg je sud angažovao i koji se sud ocijenio valjanim, s nalazom vještaka kojeg su apelanti privatno angažovali. Također, članom 155. ZPP su propisani razlozi zbog kojih se može angažovati novi vještak, a apelant ne navodi da je bilo koji od tih razloga postojao, niti to proizlazi iz dokaza i činjenica prezentiranim Ustavnom sudu. Osim toga, nalaz vještaka nije bio jedini dokaz koji je sud proveo, već je bio potkrijepljen i drugim provedenim dokazima, a iz osporenih presuda proizlazi da su sudovi sve dokaze cijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, kako to ZPP i zahtijeva. Osim toga, isti navodi apelanata su već bili predmetom žalbe, pa ih je Kantonalni sud analizirao i obrazložio na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. Što se tiče navoda o procesnim propustima, koji se tiču neodržavanja rasprave pred vijećem drugostepenog suda, Ustavni sud smatra da je ovo pitanje, koje je apelant iznio i u reviziji protiv drugostepene odluke, Vrhovni sud jasno i detaljno ispitao i obrazložio, a da apleant ne nudi nikakve nove činjenice i dokaze u tom pravcu, niti se iz činjenica i dokaza prezentiranim Ustavnom sudu može zaključiti da je procesni zakon proizvoljno primijenjen. Naprotiv, odredba člana 217. ZPP jasno propisuje da drugostepeni sud odlučuje na sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, kao i u kojim slučajevima će se održati rasprava pred drugostepenim sudom. Stoga nije od uticaja činjenica da su apelanti tražili da im se omogući prisustvo sjednici vijeća drugostepenog suda, jer ne postoji zakonska obaveza pozivanja stranaka na sjednicu vijeća drugostepenog suda čak ni kada to stranke izričito zahtijevaju, već samo obaveza pozivanja stranaka na raspravu pred drugostepenim sudom, ako sud procijeni da postoje razlozi za održavanje rasprave. Kako u konkretnom slučaju nije ni bilo određeno održavanje rasprave pred vijćem drugostepenog suda, neosnovani su navodi iz apelacije da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo, te da je zbog toga prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Apelanti se, također, žale da je osporenim odlukama prekršeno i njihovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, međutim, ne obrazlažu kršenje ovog prava, već svoje navode zasnivaju isključivo na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović