Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2643/06 (S. M.)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Javni interes
  • Proporcionalnost
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2643/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2643/06, rješavajući apelaciju Safije Mulabdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safije Mulabdić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U- 607/04 od 27. juna 2006. godine, Rješenja Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske, broj 02/346-1605/03 od 30. aprila 2004.

godine, i Rješenja Opštine Novi Grad – Odjeljenja za opštu upravu, broj 03/3-346-50/03 od 27. oktobra 2003. godine, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safija Mulabdić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Grada, podnijela je, 9. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U- 607/04 od 27. juna 2006. godine, Rješenja Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 02/346-1605/03 od 30. aprila 2004. godine, i Rješenja Opštine Novi Grad – Odjeljenja za opštu upravu (u daljnjem tekstu: Opštinska služba), broj 03/3-346-50/03 od 27. oktobra 2003. godine.

2. Rješenjem Opštinske službe, broj 03/3-346-50/03 od 27. oktobra 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, broj 02/346-1605/03 od 30. aprila 2004. godine, naređeno je apelantici da ukloni drvenu ogradu sa dijela puta pobliže označenog u dispozitivu prvostepenog rješenja, u roku od osam dana od dana prijema tog rješenja. Naime, Erceg Mirko (u daljnjem tekstu: zaniteresovano lice) podnio je, 27. maja 2003. godine, zahtjev Općinskoj službi kojim je tražio da službena lica izađu na lice mjesta i «urede među između ovog puta i posjeda [apelantice]». Usmena rasprava je zakazana za 28. august 2003. godine, kada su na licu mjesta opštinski inspektor i vještak geodetske struke, u prisustvu apelantice i zainteresovanog lica, utvrdili da je apelantica uzurpirala dio površine puta od 11 m2 tako što je postavila drvenu ogradu u dužini od 19,8 m, širine do 0,8 m od ivice svog posjeda. Budući da je odredbom člana 44. Zakona o putevima «zabranjeno izvođenje radnji ili radova kojima bi se mogao oštetiti ili ugroziti put ili putni objekat, a naročito privremeno ili stalno zauzimanje puta i izvođenje radova koji nisu u vezi sa održavanjem i rekonstrukcijom puta i sl.», Opštinska služba je naredila apelantici da postavljenu ogradu ukloni. Ministarstvo je odbilo žalbu apelantice protiv prvostepenog rješenja, budući da je utvrdilo da je postupak koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja pravilno proveden, te da je to rješenje na zakonu zasnovano.

3. Vrhovni sud je Presudom, broj U-607/04 od od 27. juna 2006. godine, odbio apelantičinu tužbu protiv drugostepenog rješenja. U obrazloženju ovog rješenja Vrhovni sud je naveo da se pod putem u opštoj upotrebi podrazumijeva svaka površina na kojoj se vrši saobraćaj, a da je sporni put nekategorisani put koji se, u sistemu mreže puteva, koristi za saobraćaj «po ma kom osnovu i koji je dostupan neograničenom broju raznih korisnika». Dalje, Vrhovni sud je naveo da su pitanja pravnog položaja puteva, njihovog održavanja i zaštite, kao i nadzora nad provođenjem propisa iz oblasti puteva, uređena Zakonom o putevima («Službeni glasnik RS» broj 11/95) koji je važio do 20. januara 2004. godine, odnosno Zakonom o javnim putevima («Službeni glasnik RS» broj3/04) koji je na snazi od tada pa nadalje. Zaštita puteva i njihovog zaštitnog pojasa, kako je naveo Vrhovni sud, kako prema ranijem tako i prema važećem zakonu, podrazumijeva između ostalog i zabranu za sva lica da put ili putni pojas zauzimaju postavljanjem ograda ili na drugi način, bilo da to čine privremeno ili trajno. Nadzor nad izvršavanjem ovih propisa data je navedenim zakonom u nadležnost opštinskim inspektorima, koji su u vršenju te dužnosti ovlašteni da narede rušenje ili uklanjanje ograda koje su na putu postavljene protivno zakonskim odredbama. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni organ postupao kao stvarno i mjesno nadležan organ, da je naredba koja je rješenjem data jasna, a da kratkoća obrazloženja na koju se apelantica žalila ne dovodi u pitanje procesnu ili materijalnu zakonitost tog rješenja.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da su u toku postupka saslušani određeni svjedoci, ali da ni Ministarstvo ni Vrhovni sud nisu obrazložili zašto ta svjedočenja nisu uzeta u obzir. Apelantica dalje u apelaciji navodi da je preduzeće «Park» 1959. godine proširilo terasu, a da se na to niko nije žalio, «pa takvo stanje i danas postoji». Apelantica navodi da je u postupku «dat značaj ovom sokaku takozvanom nekategorisanom putu kao da je to prometnica od koje ovisi saobraćaj u ovom dijelu grada, da to predstavlja javni interes, a ne da je u pitanju slijepi sokak čiji značaj potencira jedan korisnik».

5. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

« 2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

7. Apelantica se žali da je osporenim odlukama prekršeno njeno pravo na imovinu, ali nije konkretno obrazložila kršenje ovog prava, već se suština njenih navoda tiče utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnih propisa u konkretnom slučaju.

8. Prema jurisprudenciji Ustavnog suda pojam «imovina» ne treba tumačiti restriktivno, nego taj pojam treba shvatiti tako «da uključuje i postojeća novčana potraživanja pojedinaca, kao i određena prava pojedinaca koja imaju ekonomsku vrijednost (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 26/00 od 21. decembra 2001. godine). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da ograda koju je apelantica izgradila predstavlja njenu «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također je za Ustavni sud nesporno da osporena sudska odluka i rješenja donesena u upravnom postupku predstavljaju «miješanje» u apelantičino pravo na mirno uživanje imovine, jer se njima nalaže apelantici da tu ogradu ukloni pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Ustavni sud smatra da je ovakvo miješanje u apelantičino pravo na mirno uživanje imovine bilo u skladu sa zakonom. Naime, Vrhovni sud je detaljno obrazložio svoju odluku i primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju, ukazujući na odgovarajuće odredbe ranijeg Zakona o putevima i važećeg Zakona o javnim putevima, koji propisuje zabranu licima da put ili putni pojas zauzimaju na bilo koji način, kao i mjere koje nadležni organi mogu preduzeti u slučaju postupanja suprotno zakonu.

9. Dalje, Ustavni sud smatra da je ovakvo miješanje u javnom interesu koji se ogleda u potrebi održanja principa vladavine prava koji podrazumijeva, između ostalog, da se doneseni zakoni poštuju, te da nadležni organi vrše nadzor na provođenjem zakona i određuju mjere u slučaju kršenja. Također, ovakvim miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom prava apelantice, s obzirom da su u upravnom i sudskom postupku utvrđene sve relevantne činjenice i da u osporenoj sudskoj odluci nema proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svoju odluku pažljivo i jasno obrazložio, zbog čega se to obrazloženje ne može smatrati proizvoljnim. Također, bez obzira na to što je obrazloženje rješenja prvostepenog organa kratko, kako to navodi apelantica, nema sumnje da je to rješenje zasnovano na činjenicama utvrđenim u postupku, kako su to konstatovali drugostepeni organ i Vrhovni sud, obrazloživši svoje odluke na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim. Osim toga, nezadovoljstvo apelantice osporenom odlukom, odnosno njena obaveza da ukloni ogradu koju je postavila suprotno pozitivnim propisima ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelantica ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).

10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2643/06 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio