Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2749/06 («Centrotrans-Eurolines» d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2749/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2749/06, rješavajući apelaciju «Centrotrans-Eurolines» d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Centrotrans- Eurolines» d.d. Sarajevo podnesena zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Zenici broj PS-93/00, jer je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Centrotrans-Eurolines» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je, 30. septembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PS-93/00.

2. «Centrotrans bus» d.d. Sarajevo, kao prednik apelanta, podnio je, 18. aprila 2000. godine, tužbu Kantonalnom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) protiv Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Općine Visoko (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naplate duga u iznosu od 659.714,40 KM. Kantonalni sud je istog dana tužbu proslijedio Općinskom sudu kao stvarno nadležnom sudu, a taj sud je tužbu primio 21. aprila 2000. godine i zaveo predmet pod brojem PS-93/00.

3. Općinski sud je zakazivao ročišta 8. augusta i 14. decembra 2000. godine, te 21. februara i 5. aprila 2001. godine, a punomoćnik apelanta je na svakom zakazanom ročištu zatražio odgodu bilo zato da bi se pripremio za raspravljanje u vezi s navodima koje su tuženi dali u svojim odgovorima, radi pribavljanja dokumentacije ili zato što nije mogao u sudski spis predati punomoć. Ročište koje je zakazano za 27. juni 2001. godine je odloženo zato što su na ročište pristupili tuženi, ali nije pristupio ni apelant ni njegov punomoćnik, niti je dostavljena punomoć za zastupanje. Sljedeće ročište je zakazano za 23. oktobar 2001. godine, kada je konačno predata punomoć za zastupanje u spis, ali je punomoćnik apelanta opet tražio odgodu kako bi od apelanta pribavio potrebnu dokumentaciju. Tada je ročište odloženo na neodređeno vrijeme sa naznakom da će ponovo biti zakazano kad apelant dostavi sudu dokumentaciju na koju se poziva u tužbenom zahtjevu . Nakon toga, spis je svaki mjesec iz evidencije dostavljan sudiji, ali dokumentacija nije dostavljena sve do februara 2004. godine.

4. Kako je u međuvremenu na snagu stupio novi Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), sud je, 22. juna 2005. godine, izdao naredbu za uređenje tužbe u skladu s članom 53. novog ZPP. Punomoćnik apelanta je ispravio tužbu i istovremeno obavijestio sud da nema punomoći za daljnje zastupanje apelanta, te je tražio da se rješenje o ispravci i naredba za uređenje tužbe uputi ili direktno apelantu ili njegovim advokatima iz Sarajeva. Općinski sud je, 15. jula 2005. godine, rješenje o ispravci tužbe dostavio apelantu i njegovom punomoćniku. Nakon toga je punomoćnik apelanta tražio, 29. jula 2005. godine, produženje roka za uređenje tužbe zbog korištenja godišnjeg odmora, a 26. septembra 2005. godine zbog toga što je, kako je naveo, «spis predao stranci i stranka mu je izgubila spis». Punomoćnik apelanta je, zatim, nepozvan pristupio 24. februara 2006. godine i sudu predao podnesak kojim je ponovo tražio produženje roka za uređenje tužbe, navodeći da apelant, nakon adaptacije poslovnog prostora, još nije pronašao spis. Općinski sud je spis stavio u evidenciju, a tužba je konačno uređena podneskom punomoćnika apelanta od 20. juna 2006. godine.

5. Općinski sud je zatim, 23. juna 2006. godine, dostavio uređenu tužbu tuženima, pa je prvotuženi dostavio odgovor na tužbu 19. jula, a drugotuženi 1. augusta 2006. godine. Pripremno ročište je zakazano za 11. oktobar 2006. godine, ali samo dan prije ročišta, 10. oktobra 2006. godine, punomoćnik apelanta je telefonskim putem zatražio odgodu pripremnog ročišta, odnosno tražio je da se dogovori o mogućnosti odlaganja pripremnog ročišta zbog rasprave koja je u isto vrijeme zakazana u Sarajevu. Sud ovaj zahtjev nije prihvatio smatrajući da je punomoćnik apelanta imao dovoljno vremena od zakazivanja do održavanja pripremnog ročišta da od suda zatraži i opravda zakazivanje novog pripremnog ročišta, pa je narednog dana održano pripremno ročište. Međutim, ovo ročište je prekinuto radi provođenja finansijskog vještačenja, a određeno je da se nastavi 29. novembra 2006. godine.

6. Ustavni sud je, 14. decembra 2007. godine, zatražio do Općinskog suda informaciju o stanju spisa, ali Općinski sud nije na ovaj zahtjev odgovorio, niti je apelant dostavio kakve nove informacije.

7. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, navodeći da je «ponašanje suda po ovom predmetu bilo neoprostivo neprofesionalno i pristrasno». Apelant navodi da se ne radi o kompleksnom predmetu, te da ni na koji način nije doprinio odugovlačenju postupka, kao i da preopterećenost suda ne može biti opravdanje za prekoračenje razumnog roka u odlučivanju.

8. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je osporio navode iz apelacije, izloživši detaljno hronologiju konkretnog predmeta.

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta o tome da postupak po njegovoj tužbi traje nerazumno dugo, Ustavni sud ukazuje da se iz dokumenata i činjenica predočenih Ustavnom sudu nesporno može zaključiti da se trajanje postupka u pitanju u cijelosti može staviti na teret apelantu. Naime, sva ročišta koja su bila zakazana u konkretnom predmetu odložena su isključivo na zahtjev punomoćnika apelanta. Dalje, apelant nije sudu dostavio potrebnu dokumentacijiu u periodu dužem od dvije godine, a zatim je, nakon stupanja na snagu novog ZPP, u tri navrata tražio produženje roka za uređenje tužbe, tako da je od naredbe za uređenje tužbe do konačnog uređenja tužbe prošlo godinu dana. Također, punomoćnik apelanta je tražio i odgodu pripremnog ročišta samo dan uoči održavanja tog ročišta, za šta nije ponudio nikakvo valjano i prihvatljivo opravdanje. Ustavni sud smatra da je upravo punomoćnik apelanta koristio sve mogućnosti kako bi zloupotrijebio prava koja ima po ZPP, te da je isključivo ponašanjem punomoćnika apelanta došlo do toga da postupak u pitanju traje neopravdano dugo.

12. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, tj. da nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2749/06 («Centrotrans-Eurolines» d.d… | Sudska praksa | Aktio