Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2310/06 (N. F.)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Miješanje u imovinu
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 426
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-2310/06
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2310/06, rješavajući apelaciju Nedžada Ferhatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:
Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Valerija Galić, potpredsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, sutkinja Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Nedžada Ferhatovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž:218/03 od 21. aprila 2006. godine.
Nalaže se Kantonu Sarajevo da Nedžadu Ferhatoviću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1700 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Kantonu Sarajevo da obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nedžad Ferhatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mustafa Bračković, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. jula 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž:218/03 od 21. aprila 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i tuženog «Bosna auto» d.d. Sarajevo, zatraženo je 21. juna 2007. odnosno 22. juna 2007. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovore na apelaciju su dostavili Općinski sud 13. jula 2007. godine, Kantonalni sud 11. jula 2007. godine i tuženi «Bosna auto» d.d. Sarajevo 11. jula 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog «Bosna auto» d.d. Sarajevo dostavljeni su apelantu 8. februara 2008. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 29. aprila 1988. godine pred Osnovnim sudom u Sarajevu, sada Općinski sud (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), pokrenuo parnični postupak protiv tuženog SOUR «Feroelektro» RO «Bosna auto» OOUR «Promet» Sarajevo (sada «Bosna auto» d.d. Sarajevo) (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete koja je nastala za apelanta jer je isplatio veći iznos kupovne cijene za auto kojeg mu je tuženi prodao. U tužbi je kao vrijednost spora naveden iznos od 1.512.110,00 dinara. Apelant je u tužbi naveo da je tuženi isporuku prodatih auta vršio mimo redoslijeda prijema uplata kupcima, zbog čega je apelant morao izvršiti doplatu razlike za kupljeni auto koju inače ne bi bio dužan platiti u navedenom iznosu da je tuženi postupio po ugovorenom redoslijedu isporuke. Apelant je također zatražio i isplatu pravilno obračunatih kamata na traženi iznos.
7. U postupku po apelantovoj tužbi Osnovni sud je prvo ročište održao 30. maja 1988. godine kada je apelant predao u spis svu relevantnu dokumentaciju i određeno je da će vještak finansijske struke provesti vještačenje u pogledu osnova i visine tužbenog zahtjeva. U 1988. godini su održana još tri ročišta na koja je apelant pristupio a tuženi, iako uredno obaviješten, nije pristupio. Samo je jedno ročište provedeno u odsustvu tuženog, i to 2. novembra 1988. godine, koje je odgođeno kako bi tuženi dostavio sudu određene podatke.
8. Naredno ročište pred Osnovnim sudom je održano 27. februara 1989. godine i to iznova, zbog izmjene u sastavu vijeća, a odgođeno je zbog pozivanja vještaka, kao i naredna dva ročišta od 4. aprila i 16. maja na kojima su obje stranke bile prisutne. U 1989. godini je održano pet ročišta na kojima je apelant bio prisutan, a tuženi nije bio prisutan na dva ročišta. Jedno od navedenih ročišta je odgođeno na apelantov prijedlog, a na ostalim ročištima je sud provodio dokazni postupak, dok je na ročištu od 19. decembra zaključena rasprava i donesena Presuda broj P- 1514/88 kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Apelant je 15. januara 1990. godine podnio žalbu i dopunu žalbe na presudu Osnovnog suda.
9. Viši sud u Sarajevu je Presudom broj Gž-1124/91 od 2. februara 1994. godine uvažio apelantovu žalbu, ukinuo prvostepenu presudu i vratio predmet na ponovni postupak.
10. Ponovni postupak pred Osnovnim sudom je nastavljen 1996. godine, a predmet je dobio novi broj, Mal-120/95. U februaru 1996. godine Osnovni sud je održao dva ročišta od kojih na jedno apelant nije pristupio, zbog čega je ročište odgođeno. Na naredna tri ročišta, koja su održana u martu i aprilu iste godine, nije pristupio tuženi zbog čega su ročišta odgađana.
11. Postupak je na ročištu od 6. maja 1996. godine vođen iznova zbog izmjene sudije koji je sudio kada je ročište odgođeno kako bi se pozvao vještak da preuzme spis zbog davanja nalaza i mišljenja. Slijedeće ročište je održano 30. septembra 1998. godine, a odgođeno je jer tuženi nije pristupio ročištu, dok na ročište od 9. decembra 1998. godine nisu pristupile obje stranke.
12. Na ročištu od 4. februara 1999. rasprava je vođena iznova, zbog izmjene sudije koji je sudio. Na istom ročištu je doneseno rješenje o provođenju vještačenja i određen je vještak finansijske struke, te je ročište prema tome odgođeno. Tuženi nije pristupio na ročište od 15. septembra 1999. godine zbog čega je ročište odgođeno, dok je na ročištu o 23. novembra vođen dokazni postupak i sud je odredio da vještak da dopunu nalaza i mišljenja. Na ročište od 18. aprila 2000. godine tuženi nije pristupio zbog čega je ročište odgođeno, a tuženom naloženo da se izjasni o nalazu i mišljenju vještaka i kamatnom listu. U 2000. godini sud je održao pet ročišta na kojima su obje strane bile prisutne, ali su ročišta odgađana zbog obezbjeđivanja prisutnosti predloženih svjedoka. Na ročište od 30. januara 2001. godine svjedoci su pristupili, kao i vještak, ali je ročite odgođeno jer tuženi nije pristupio. U 2001. godini su održana još četiri ročišta na kojima je apelant bio prisutan, ali su ročišta odgađana zbog odsustva tuženog, odnosno nedolaska svjedoka. Glavna rasprava u postupku je zaključena 3. oktobra 2001. godine, ali je zatim ponovo otvorena zbog dopune dokaznog postupka. Dokazni postupak je tako ponovo nastavljen na narednim ročištima koja su održana u 2002. godini, i to 30. januara, 26. marta, 15. maja, 4. jula i 18. septembra, na kojima je apelant bio prisutan dok tuženi na tri ročišta nije pristupio. Na posljednjem ročištu, od 18. septembra 2002. godine, Općinski sud (ranije Osnovni sud) je donio Presudu broj P-2286/02, kojom je tuženog obavezao da apelantu isplati iznos od 1682,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom po stopi 1 Zakona o visini stope zatezne kamate počevši od 23. aprila 2001. godine pa do isplate i da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1228,20 KM. Tuženi je 15, novembra 2002. godine podnio žalbu protiv presude Općinskog suda, a apelant je žalbu podnio 26. novembra 2002. godine.
13. Kantonalni sud je Presudom broj Gž:218/03 od 21. aprila 2006. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 0,1 KM sa zakonskom zateznom kamatom prema Zakonu o visini stope zatezne kamate počevši od 23. aprila 2001. godine pa do isplate. Apelant je presudom obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 627 KM. Apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je zaključio da je ukupna visina koju je tuženi dužan isplatiti apelantu 1.432.836,00 dinara, ali da je primjenom principa monetarnog nominalizma iznos nakon pretvaranja iz dinara u konvertibilne marke 0,1432836 KM. Prema tome sud je zaključio da je apelant u ovoj parnici uspio u neznatnom dijelu zahtjeva, zbog čega je dužan tuženom naknaditi troškove postupka.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant je naveo da je došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog nerazumno dugog trajanja postupka pred redovnim sudovima po njegovoj tužbi, jer je od podnošenja tužbe do pravomoćnog okončanja postupka proteklo 17 godina 11 mjeseci i 342 dana. Apelant se pozvao na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Zanghi protiv Italije (presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21) i stav prema kojem je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije, a također se pozvao i na praksu Ustavnog suda u predmetima u kojima je utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog nerazumno dugog trajanja postupka. U apelaciji je, na kraju, navedeno da je nerazumno dugo trajanje postupka imalo za posljedicu to da apelant, unatoč uspjehu u sporu, bude obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka, kao i da je dovelo do obezvređivanja njegovog potraživanja zbog različitih monetarnih intervencija države tako da je njegovo potraživanje, koje je na dan podnošenja tužbe vrijedilo 1682,64 DEM, na kraju obezvrijeđeno na iznos od 0,1 KM. Apelant je zatražio naknadu materijalne i nematerijalne štete koju je pretrpio zbog nerazumno dugog vođenja ovog parničnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da ističe da pred tim sudom nije bilo kršenja prava navedenih u apelaciji i predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud je naveo da na dugo trajanje postupka nije utjecalo nepostupanje tog suda jer se iz raspravnih zapisnika može vidjeti da je postupak vođen u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku. Također je navedeno da je sam apelant tek podneskom od 23. aprila 2001. godine precizirao tužbeni zahtjev i pravilno označio tuženog, što je svakako utjecalo na dužinu trajanja postupka.
17. Tuženi je naveo da ostaje u cijelosti kod svih navoda iznesenih u sudskom postupku.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:
«Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 426.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.»
19. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) «Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.»
VI. Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelacija je podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda broj Gž:218/03 od 21. aprila 2006. godine. Ovu presudu apelant je primio 2. juna 2006. godine, a apelacija je podnesena 31. jula 2006. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
24. Apelant smatra da je zbog nedonošenja odluka u razumnom roku u postupku koji je okončan osporenom presudom došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje – suđenje u razumnom roku Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
«1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]» a.a) Relevantni principi
25. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se posmatrati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
26. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
27. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
a.b) Period koji se uzima u obzir
28. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi pokrenut 1988. godine. Međutim, period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma na koji je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme od kad je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao sedam godina, a uzimajući u obzir stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak je trajao nepunih 18 godina.
a.c) Analiza razumnosti trajanja postupka
29. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi naknade štete. Iako je Općinski sud radi utvrđivanja relevantnih činjenica proveo vještačenje finansijske struke i saslušao dva svjedoka, Ustavni sud smatra da se nije radilo o posebno složenom postupku.
30. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud, nakon što je predmet vraćen na ponovni postupak (2. februara 1994. godine), prvo ročište održao u februaru 1996. godine. Sve do zaključenja glavne rasprave, odnosno donošenja presude 18. septembra 2002. godine, sud je redovno zakazivao ročišta ali ih je odgađao najčešće zbog nedolaska tuženog ili nemogućnosti suda da obezbijedi dolazak vještaka, odnosno svjedoka. Dakle, iako se čini da je sud bio aktivan to je samo prvobitni utisak jer aktivnost suda ne smije biti samo formalna nego i suštinska. Redovno zakazivanje ročišta bez nekog suštinskog ishoda ročišta gotovo da se može izjednačiti i sa neodržavanjem ročišta. U toku postupka pred prvostepenim sudom tri puta je postupak vođen iznova zbog izmjene sudije koji sudi ili izmjene u sastavu vijeća, što je značajno utjecalo na dužinu postupka, a isključivo se može staviti na teret redovnom sudu. Čak i kada su se stekli uvjeti da se dokazni postupak okonča i donese odluka, barem na ročištu u januaru 2001. godine, kada su bili prisutni svjedoci i vještak, prvostepeni sud je ročište odgodio zbog odsutnosti tuženog i tako dodatno produžio prvostepeni postupak za još skoro dvije godine. Općinski sud je presudu donio u septembru 2002. godine, dok je presuda po žalbi donesena u aprilu 2006. godine. Kantonalni sud, u odgovoru na apelaciju, nije dao nikakvo obrazloženje u vezi sa činjenicom da je postupak po žalbi pred tim sudom trajao tri i po godine, odnosno za takvo odugovlačenje postupka nema nikakvog razumnog opravdanja.
31. Što se tiče apelantovog doprinosa dužini postupka, Ustavni sud je utvrdio da u toku postupka pred prvostepenim sudom apelant nije bio prisutan na tri ročišta od kojih je samo jedno odgođeno isključivo zbog njegovo neprisustvovanja, a dva zbog toga što nijedna strana nije bila prisutna zbog neuredne dostave. Nadalje, apelant je samo jednom tražio odgodu ročišta zbog zdravstvenih razloga. Općinski sud je u odgovoru naveo da je apelant tek u aprilu 2001. precizirao tužbeni zahtjev pa je na taj način doprinio dužini postupka, što se ne može prihvatiti jer je već do tada postupak trajao ukupno 12 godina, a preciziranje se odnosilo samo na naziv tuženog koji je, s obzirom na dužinu postupka, promijenio registraciju i svoje ime. Dakle, u periodu od 12 godina prvostepeni sud je imao mogućnost da okonča postupak jer su za to postojale sve procesne i materijalne pretpostavke pa apelant ne bi bio niti doveden u situaciju da 12 godina nakon podnošenja tužbe mora tužbu precizirati. Općenito se može zaključiti da je apelantov doprinos dužini postupka zanemariv. Što se tiče postupka po žalbi apelant je u svojoj apelaciji naveo da je Kantonalnom sudu poslao niz urgencija i molbi za hitnije rješavanje predmeta, što nije osporeno u odgovoru na apelaciju. Iz iznesenog se može zaključiti da ne samo da on nije doprinio dužini postupka pred ovim sudom općenito, nego je bio i aktivan u svojoj namjeri da se postupak po njegovoj tužbi okonča u razumnom roku.
32. Cijeneći sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u stavu 25. ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status 14. decembra 1995. godine odnosno ukupnu dužinu postupka od nepunih 18 godina, kao i ponašanje prvostepenog i drugostepenog suda i ponašanje apelanta, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a.d) Pitanje naknade nematerijalne štete
33. Apelant je zatražio da se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
34. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na prije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04 objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnog postupka po apelantovoj tužbi koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda ratione temporis trajao nepunih 11 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 1700 KM. Ovaj iznos apelantu je, s obzirom na sjedište Općinskog i Kantonalnog suda, dužan isplatiti Kanton Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
b) Pravo na imovinu
35. Apelant je naveo da je zbog nerazumno dugog trajanja parničnog postupka došlo do povrede i njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
k) Pravo na imovinu.» Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
«Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.»
36. Apelant je naveo da je do povrede njegovog prava na imovinu došlo zbog toga što je postupak pred redovnim sudovima trajao nerazumno dugo tako da je, zbog različitih monetarnih intervencija države (inflacije, denominacije i promjene valute - BH dinar u KM), vrijednost potraživanja potpuno obezvrijeđena i svedena na iznos od 0,1 KM a apelant obavezan na plaćanje troškova u značajno većem iznosu.
37. U odgovoru na pitanje ima li apelant imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Apelant je to svoje legitimno očekivanje čak i realizirao, stoga on ima imovinu koja uživa zaštitu ovog člana i Ustavni sud će dalje analizirati navode o povredi ovog prava.
38. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, prvi i najvažniji zahtjev iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju onaj koji traži da miješanje javnih vlasti u pravo na imovinu bude «zakonito». Naime, druga rečenica prvog stava člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije dozvoljava lišavanje prava na imovinu samo «pod uvjetima predviđenim zakonom», a drugi stav člana 1. priznaje državama pravo da kontroliraju korištenje imovine «donošenjem zakona». Princip pravne sigurnosti je prisutan u cijeloj Evropskoj konvenciji i mora biti ispoštovan bez obzira koji se od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 primjenjuje. Ovaj princip podrazumijeva postojanje i poštovanje adekvatno dostupnih i dovoljno preciznih domaćih zakona, koji zadovoljavaju osnovne zahtjeve pojma «zakon» (Broniowski v. Poland [GC], no. 31443/96, § 147, ECHR 2004-V). Tek kada je ovaj zahtjev ispunjen može se razmatrati postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva zaštite pojedinačnog prava na imovinu.
39. Ustavni sud smatra da princip pravne sigurnosti u svakoj demokratskoj zemlji podrazumijeva i to da sudovi donose odluke u razumnom roku tako da ne bude dovedena u pitanje sama suština nekog od zaštićenih ljudskih prava i sloboda, u konkretnom slučaju prava na imovinu. Ustavni sud je već zaključio da je došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje jer redovni sudovi nisu odlučili o apelantovim građanskim pravima u razumnom roku. Zbog takvog postupanja, odnosno nepostupanja redovnih sudova, došlo je do potpunog obezvređivanja apelantovog potraživanja tako da mu je na kraju dosuđen iznos od 0,1 KM a obavezan je na isplatu troškova postupka u iznosu koji su neusporedivo veći od ovog iznosa, čime je povrijeđena sama suština njegovog prava na imovinu. Ustavni sud smatra da se u apelantovom slučaju postupalo na način koji je u suprotnosti sa principom pravne sigurnosti, zbog čega miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije zadovoljilo princip zakonitosti. Slijedom prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmotriti postoji li pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva zaštite pojedinačnog prava na imovinu.
40. Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada se sveukupno trajanje postupka može, gotovo u potpunosti, staviti na teret ponašanju nadležnih redovnih sudova, te kada ti sudovi nisu dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i člana 1. Protokola broj 1 Ustava Bosne i Hercegovine kada je utvrđeno da je zbog nerazumno dugog trajanja parničnog postupka došlo do potpunog obezvređivanja vrijednosti apelantovog potraživanja. Na taj način doveden je u pitanje princip pravne sigurnosti koji podrazumijeva i donošenje sudskih odluka u razumnom roku tako da ne dođe do povrede same suštine nekog prava, zbog čega miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije zadovoljilo uvjet zakonitosti.
43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović