Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2357/06 (Rudnici ugljena «Tušnica» d.o.o. Livno)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2357/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 2357/06, rješavajući apelaciju Rudnika ugljena «Tušnica» d.o.o. Livno, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rudnika ugljena “Tušnica” d.o.o. Livno podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu, broj 010-0-GŽ-06-000-163 od 12. juna 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu, broj P-45/04 od 14. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rudnici ugljena «Tušnica» d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, podnijeli su, 4. augusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 010-
0-GŽ-06-000-163 od 12. juna 2006. godine i presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-45/04 od 14. marta 2006. godine.
2. Općinski sud je presudom, broj P-45/04 od 14. marta 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 010-0-GŽ-06-000-163 od 12. juna 2006, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja I.P. iz Livna (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, i obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 5000,00 KM, kako se obavezao ugovorom o sporazumnom prekidu radnog odnosa od 29. jula 2002. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) koji su zaključili tužitelj i apelant. U postupku je utvrđeno da su tužitelj i apelant zaključili sporni ugovor kojim se apelant obavezao da će tužitelju, u roku od 30 dana od dana potpisivanja ugovora, isplatiti iznos od 5000,00 KM tj. do 29. augusta 2002. godine. Tužitelj se, pak, istim ugovorom obavezao da će sporazumno prekinuti radni odnos danom isplate ugovorenog iznosa. Apelant je i u odgovoru na tužbu, i u toku postupka pred sudom, tražio da se tužbeni zahtjev odbije, navodeći da ne spori da nije izvršio svoju obavezu prema tužitelju, ali da to nije učinio radi nedostatka novčanih sredstava, jer im Elektroprivreda nije odobrila sredstva. Također je navedeno da je tužitelj bio dužan raditi za apelanta sve dok mu se ne isplati traženi iznos što nije bio slučaj jer je tužitelj navodno otišao u Republiku Hrvatsku na rad. Općinski sud je odbio prigovore apelanta i zaključio je da je neprihvatljiv argument da nisu imali novaca za isplatu, jer takav uslov nije niti naveden u spornom ugovoru, pogotovo zato jer su istu obavezu ispunili za 13 drugih radnika. U obrazloženju presude, također, navedeno je da sud nije smatrao potrebnim raspravljati o apelantovoj odluci, broj 02-166/04 od 5. februara 2004. godine, o navodnom prestanku radnog odnosa tužitelja zbog nedolaska na posao, jer to nije ni bilo predmet tužbe u ovom postupku niti ima ikakvog utjecaja za postupanje po spornom ugovoru odnosno za rješavanje ovog spora.
3. Apelant je naveo da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), radi navodnih povreda odredaba parničnog postupka jer ni u prvoj ni u drugoj presudi nisu navedeni članovi zakona na temelju kojih se tužbeni zahtjev usvaja u cijelosti. Nadalje, apelant je naveo da, s obzirom da apelantu nikada nije isplaćen iznos novca iz spornog ugovora, «nikada ugovor o sporazumnom prekidu radnog odnosa nije zaživio, isti bi se aktivirao tek sa danom isplate ugovorenog iznosa». Apelant je ponovio navode istaknute u postupku pred redovnim sudom da nije imao sredstva da isplati tužitelju, odnosno da je Elektroprivreda trebala da im odobri sredstva, jer kako su sredstva odobravana tako su i isplaćivane otpremnine radnicima, te da je tako isključena njihova odgovornost za neispunjenje ugovora.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
6. Apelanti su, u suštini, nezadovoljni odlukama redovih sudova jer su obavezani na isplatu duga tužitelju, a njihove primjedbe odnose se na utvrđenje činjeničnog stanja i primjenu materijalnog zakona. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem, općenito, nije njegov zadatak da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, inter alia, Ustavni sud, odluka o dopustivosti AP 1152/07 od 26. juna 2007. godine, stav 11.). Ništa što apelant navodi ne ukazuje prima facie na potrebu da se Ustavni sud upusti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primjenili materijalno pravo. Apelantov navod o tome da sudovi nisu naveli članove zakona na temelju kojih se tužbeni zahtjev usvaja u cijelosti, a protivno članu 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06), je tačan, međutim ovaj propust nije imao utjecaja na apelantovo ostvarenje prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat ). Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovana, jer apelant nema «opravdan zahtjev» u smislu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
7. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
8. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović