Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2508/06 ("MODI-ŠPED" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Miješanje u imovinu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2508/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP- 2508/06, rješavajući apelaciju "MODI-ŠPED" d.o.o. Tuzla i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "MODI-ŠPED" d.o.o. Tuzla, Ibrahima Šabića, Damira Šabića i Oljega Petrovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1015/04 od 23. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. "MODI-ŠPED" d.o.o. Tuzla, Ibrahima Šabića, Damira Šabića i Oljega Petrovića (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tuzle, koje zastupa Zlatko Garić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 25. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1015/04 od 23. juna 2006. godine.
2. Mitar Prole (u daljnjem tekstu: tužitelj), podnio je, 1. oktobra 2003. godine, tužbu protiv apelanata, kojom je tražio da se apelanti obavežu da mu solidarno isplate iznos od 9.284,42 konvertibilne marke (u daljnjem tekstu: KM), na ime duga koji je ostao neizmiren nakon raskida ugovora o ortakluku koji su apelanti i tužitelj zaključili 20. decembra 2001. godine. Tužitelj je u toku postupka precizirao tužbeni zahtjev, tako da je tražio da mu apelanti isplate iznos od ukupno 8.524,75 KM.
3. Općinski sud je presudom, broj P 2330/03 od 14. maja 2004. godine, djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja tako da su apelanti obavezani na solidarnu isplatu iznosa od 1.960,42 KM sa zakonskom kamatom počev od 5. marta 2002. godine, pa do konačne isplate, kao i naknadu troškova postupka u iznosu od 201,75 KM. Sa viškom tužbenog zahtjeva, kojim je tužitelj tražio da mu apelanti solidarno isplate iznos od 6.421,66 KM, sa zakonskom kamatom počev od 1. januara 2003. godine, tužitelj je odbijen. S obzirom da je među strankama bio nesporan dio tužbenog zahtjeva u odnosu na iznos od 1.960,42 KM, Općinski sud nije taj dio tužbenog zahtjeva raspravljao, nego je raspravio samo osnovanost dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na iznos od 6.421,60 KM (u daljnjem tekstu: sporni dug). S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da taj dio tužbenog zahtjeva nije osnovan u odnosu na apelante jer je, shodno prijedlogu za naplatu potraživanja od 5. novembra 2002. godine (u daljnjem tekstu: sporni prijedlog), koji je tužitelj potpisao, sporni dug sa apelanata prešao na firmu „Digitron“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: preuzimalac duga). Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o preuzimanju duga u smislu člana 446. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94), te da je stoga tužbeni zahtjev u ovom dijelu neosnovan. Tužitelj je Kantonalnom sudu izjavio žalbu protiv presude Općinskog suda.
4. Kantonalni sud je presudom, broj Gž-1015/04 od 23. juna 2006. godine, uvažio tužiteljevu žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelante solidarno obavezao da tužitelju isplate i iznos od 6.421,66 KM, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je samo na osnovu tužiteljevog potpisivanja prijema spornog prijedloga zaključio da se on tim potpisom saglasio da preuzimalac duga preuzme sporni dug, zbog čega je apelante oslobodio obaveze izmirivanja spornog duga. U obrazloženju ovog stava u presudi je navedeno da je na spornom prijedlogu navedeno da je tužitelj preuzeo primjerak prijedloga 9. decembra 2002. godine i potpisao se. Kantonalni sud je zaključio da se ne može smatrati da je potpisivanjem prijedloga tužitelj „faktički“ pristao da mu neko drugi podmiri potraživanje na način kako je to navedeno u prijedlogu. Nadalje je navedeno da je na apelantima bio teret da izvedu odgovarajuće dokaze, shodno članu 102. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 53/03, 73/05 i 19/06), kojima bi dokazali taj navodni "faktički" pristanak tužitelja, što prema sadržini raspravnih zapisnika nije učinjeno. Također je navedeno da, ako je preuzimalac duga na prijedlog mogao staviti svoju izričitu saglasnost, na isti način je trebalo da se konstatuje i tužiteljev pristanak na to preuizmanje. Zaključeno je i da na prijedlog nije stavljen ni određeni rok u kojem bi se tužitelj kao povjerilac trebao izjasniti da li pristaje na preuzimanje duga, pa ako se u tome roku ne izjasni, da se shodno odredbi člana 446. stav
4. Zakona o obligacionim odnosima ima smatrati da je dao svoj pristanak. Na kraju je zaključeno i to da apelanti nisu dokazali da je preuzimalac duga dao tužitelju neko ispunjenje na ime preuzimanja duga, da bi se po članu 446. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima eventualno moglo smatrati da je tužitelj dao svoj prećutni pristanak na preuzimanje duga.
5. Apelanti smatraju da im je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti povredu prava na imovinu vide u tome što ih je drugostepeni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava obavezo da tužiocu solidarno isplate određena novčana sredstva, na šta, po njihovom mišljenju, nisu bili obavezni. Naime, apelanti su naveli da smatraju da je tužilac stavljanjem potpisa na prijedlog sa čijom sadržinom je prethodno upoznat, pristao na preuzimanje duga od strane preuzimaoca duga. Osim toga, apelanti su naveli da nisu mogli biti pasivno legitimisani u ovom predmetu u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata spornog duga, a da je tužilac taj iznos mogao isključivo potraživati od preuzimaoca duga.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelanti su naveli da je došlo do povrede njihovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali se nisu konkretno pozvali na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelanti su, u suštini, nezadovoljni osporenom presudom jer je po njihovom mišljenju pogrešno primjenjeno materijalno pravo.
9. Ustavni sud smatra nespornim da u konkretnom slučaju postoji imovina apelanata koja uživa zaštitu prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokla broj 1 uz Evropsku konvenciju i to iznos novčanih sredstava koje su apelanti dužni platiti tužitelju. Također je nesporno da osporena presuda predstavlja «miješanje» u pravo apelanata na mirno uživanje imovine jer se na osnovu presude umanjuje imovina apelanata u korist tužitelja. Nadalje, Ustavni sud smatra da su u postupku pred Općinskim sudom utvrđene relevantne činjenice od značaja za donošenje odluke u vezi sa spornim dijelom tužbenog zahtjeva, na koje je taj sud primjenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima na način da zaključi da je tužbeni zahtjev samo djelomično osnovan. Kantonalni sud je prihvatio kao pravilno utvrđeno činjenično stanje, ali je zaključio da je primjena materijalnog zakona bila nepravilna, odnosno da nije bilo mjesta zaključku da se tužitelj složio sa preuzimanjem duga, odnosno da nije dokazano u postupku da je tužitelj primio neko ispunjenje na ime isplate duga. Po mišljenju apelanata ovi zaključci su bili pogrešni, odnosno Kantonalni sud je pogrešno primjenio materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje na svoj stav da nije u njegovoj nadležnosti preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava, osim ukoliko se odlukama tih sudova očigledno krše apelantova ustavna prava. Ustavni sud, u navodima apelanata i predočenoj dokumentaciji, nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata. Nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelanti ne navode nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
10. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je miješanje u pravo apelanata na mirno uživanje imovine bilo u skladu sa zakonom. Ovo miješanje je u javnom interesu, koji se ogleda u potrebi održanja sigurnosti povjerilaca kroz pravilnu primjenu odredaba Zakona o obligacionim odnosima. Također, miješanjem nije narušena proporcionalnost između zahtjeva od općeg interesa i zahtjeva za zaštitom prava apelanata s obzirom da u sudskoj odluci nema arbitrarnosti u pogledu primjene materijalnog prava.
11. Ustavni sud zaključuje da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protkola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, zbog čega su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović