Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3131/06 (M. Z.)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3131/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-3131/06, rješavajući apelaciju Mirsada Zebe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Zebe podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Sarajevo, broj Gž-1643/05 od 16. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Zeba (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vogošće, podnio je, 21. novembra 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog nedonošenja odluke u razumnom roku od strane Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) u predmetu broj Gž-1643/05. Dopunom apelacije od 21. decembra 2006. godine, apelant osporava i Presudu Kantonalnog suda, broj Gž-1643/05 od 16. novembra 2006. godine.
2. Helena Kuzmić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) podnijela je tužbu Općinskom sudu I Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog, 25. oktobra 1997. godine, između nje kao primaoca izdržavanja i apelanta kao davaoca izdržavanja. Odlučujući o tužbi tužiteljice kao i o protivtužbi apelanta Općinski sud je Presudom, broj P-268/00 od 16. decembra 2002. godine, raskinuo predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju. Istom presudom naloženo je tužiteljici da isplati apelantu iznos od 9.548,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. februara 2000 godine, pa do konačne isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.036,00 KM sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju presude Općinski sud navodi da je u konkretnom slučaju predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju neodrživ iz razloga što su se odnosi među strankama poremetili do te mjere da se ne ispunjava svrha zaključenog ugovora, te smatra da tužiteljici pripada pravo da traži raskid ugovora a imajući u vidu odredbu člana 123. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list R BiH», br.7/80 i 15/80). Dalje sud navodi da je i protivtužbeni zahtjev osnovan iz razloga što po članu 123. Zakona o nasljeđivanju, u slučaju raskida ugovora, svaka strana zadržava pravo da od druge strane traži naknadu koja joj pripada po općim pravilima imovinskog prava. U konketnom slučaju, ističe sud, apelant se izložio troškovima i to: plaćanje apelantici karte za Novi Zeland u iznosu od 5.000,00 KM, troškovi adaptacije stana u iznosu od 1.348,00 KM, troškovi kupovine namještaja koji je ostao u stanu u iznosu od 3.000,00 KM, i 200,00 KM za prevoz tužiteljice od Sarajeva do Zagreba.
4. Na Presudu Općinskog suda, broj P-268/2000 od 16. decembra 2002. godine, tužiteljica je izjavila žalbu pa je cio spis dostavljen na nadležan postupak Kantonalnom sudu 11. aprila 2003. godine.
5. Kantonalni sud je cio predmet, 1. jula 2004. godine, vratio Općinskom sudu da izvrši ispravku presude, u skladu sa odredbom člana 324. Zakona o parničnom postupku.
6. Općinski sud je ponovo 10. juna 2005. godine, dostavio cio spis Kantonalnom sud na postupak o izjavljenoj žalbi. Kantonalni sud je rješavajući o žalbi tužiteljice, Rješenjem, broj Gž-1643/05 od 1. septembra 2006. godine, zakazao raspravu pred drugostepenim viijećem tog suda za 4. oktobar 2006. godine.
7. Dopisom od 13. septembra 2006. godine punomoćnik apelanta Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, obavjestio je Kantonalni sud da otkazuje apelantu punomoć za zastupanje, te je Kantonalni sud raspravu zakazanu za 4. oktobar 2006. godine, odgodio za 27. oktobar 2006. godine.
8. Dopisom od 16. oktobra 2006. godine novi punomoćnik apelanta Jadranka Arnautović, advokat iz Sarajeva, je molila odgodu rasprave zakazane za 27. oktobar 2006. godine, zbog zauzetosti u drugom predmetu. Kantonalni sud je odložio raspravu za 16. novembar 2006. godine.
9. Nakon održane rasprave pred drugostepenim vijećem 16. novembra 2006. godine, u prisutnosti apelanta i njegovog punomoćnika kao i punomoćnika tužiteljice, Kantonalni sud je Presudom, broj Gž-1643/06 od 16. novembra 2006. godine, žalbu tužiteljice djelimično uvažio i presudu prvostepenog suda u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu preinačio, tako da se tužiteljica
- protivtužena obavezuje da plati apelantu iznos od 8.000,00 KM. U neosporenom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud se prije svega osvrnuo na činjenicu da je punomoćnik tužiteljice obavjestio sud da je tužiteljica u međuvremenu umrla, ali da nasljednici nisu opozvali punomoć, te ističe da je prema stanju sudskog spisa tužiteljica opunomoćila Salihu Redžić, advokata iz Sarajeva, da podnese tužbu i da je zastupa u predmetu. Obzirom da nasljednici, nastavlja dalje sud, nisu opozvali punomoć, punomoćnik je ovlašten da i dalje poduzima radnje u postupku, pa sud zaključuje da se postupak u ovom predmetu može nastaviti. Kantonalni sud je istakao da su članom 1. Ugovora regulisane obaveze apelanta kao davaoca izdržavanja, među kojim obavezama nije preuzeo obavezu da će snositi troškove puta tužiteljice kada bude posjećivala sinove, a nije sporno da je apelant platio troškove putovanja za Novi Zeland u iznosu od 5.000,00 KM, te ovaj iznos predstavlja zajam koji tužiteljica nije vratila. Sud je dalje ukazao da je u toku postupka utvrđeno da je apelant otkupio namještaj od tužiteljice i za to joj platio 3.000,00 KM, a da ga nije odnio kada je prekinuo zajedničko domaćinstvo. Na kraju sud ističe da se apelant ugovorom obavezao da će se brinuti o održavanju stana, a izvršeni radovi krečenja stana, te lakiranja instalacija centralnog grijanja i stolarije, koji su prema datumu računa vršeni neposredno nakon zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, spadaju u preuzete ugovorene obaveze apelanta i koristeći stan nepune dvije godine apelant je iskoristio i troškove izvršenih radova koji spadaju u redovno održavanje stana, pa iz tih razloga i ne može tražiti povrat sredstava u iznosu od 1.348,50 KM, te je u tom dijelu žalba tužiteljice-protivtužene osnovana.
11. U apelaciji apelant navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu:Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao nepravično dugo iako je u više navrata i to 8. januara, 25. maja i 6. jula 2004. godine ulagao zamolnice da se spor riješi u razumnom roku. Iako se nije precizno izjasnio, iz sadržine apelacije i dopune apelacije, proizilazi da apelant povredu prava na pravično suđenje i imovinu vidi u tome što Kantonalni sud nije obustavio postupak nakon saznanja da je tužiteljica umrla. Apelant smatra da neće moći nikako naplatiti svoja potraživanja pa od Ustavnog suda traži naknadu pretrpljene nematerijalne štetet za svaku godinu vođenja postupka po 500,00 KM, te za materijalnu štetu iznos od 8.000,00 KM sa pripadajućom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 1.036,00 KM.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
14. Apelant se prije svega žali na dužinu postupka pred nadležnim Kantonalnim sudom o žalbi koju je izjavila tužiteljica protiv prvostepene presude, smatrajući da je rješavanje konkretne pravne stvari pred ovim sudom nerazumno dugo. Razmatrajući navode apelacije, Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Kantonalnog suda, broj Gž-1643/05, u kojem je tužiteljica izjavila žalbu protiv Presude Općinskog suda, broj P-268/2000 od 16. decembra 2002. godine.
15. U odnosu na navode apelanta o neopravadno dugom trajanju žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud je utvrdio da je cio spis dostavljen na nadležni postupak Kantonalnom sudu 11. aprila 2003. godine, a da je Kantonalni sud donio presudu 16. novembra 2006. godine. Dakle, razdoblje u kojem Kantonalni sud nije donio odluku, a koje je prema mišljenju apelanta trajalo nerazumno dugo, je razdoblje od tri godine i sedam mjeseci. Prema mišljenju Ustavnog suda, razdoblje od tri godine i sedam mjeseci nije nerazumno dugo razdoblje, tim prije što je Kantonalni sud cio spis 1. jula 2004. godine vratio prvostepenom sudu na ispravku u smislu člana 324. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH, br. 42/98 i 3/99, u daljnjem tekstu:ZPP). Općinski sud je predmet vratio nakon izvršene ispravke Kantonalnom sudu 10. juna 2005 godine, dakle nakon skoro jedne godine. Također, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud nakon što mu je ponovo dostavljen predmet u rad, u smislu člana 217. stav 2. ZPP («Službene novine Federacije BiH», broj 53/03) a radi pravilnog utvrđenja činjeničnog stanja zakazao raspravu pred drugostepenim vijećem tog suda za 4. oktobar 2006. godine. Rasprava zakazana za 4. oktobar 2006. godine je odgođena za 27. oktobar 2006. godine, jer je apelantu punomoćnik otkazao punomoć za zastupanje, dakle iz razloga koji se ne mogu pripisati sudu. Na traženje apelanta i punomoćnika kojeg je angažovao za zastupanje, rasprava zakazana za 27. oktobar 2006. godine je ponovo odložena za 16. novembar 2006. godine, kada je u prisutnosti apelanta i punomoćnika stranaka i zaključena. Ustavni sud primjećuje da je, nakon što je cio spis ponovo dostavljen Kantonalnom sudu na postupak po žalbi, sud radio vrlo intenzivno i zakazivao rasprave u intervalima kraćim od jednog mjeseca, koje su se odlagale na zahtjev apelanta i njegovog punomoćnika.
16. Također, treba imati u vidu i razloge koje je Kantonalni sud naveo u svom odgovoru na apelaciju. Kantonalni sud ističe da ima veliki broj nerješenih predmeta među kojima i predmete iz ranijih godina koji se prioritetno rješavaju, a prioritet u rješevanju imaju stambeni sporovi, statusni, sporovi o stvarnim pravima i radni, te se predmeti i rješavaju prema ovim prioritetima. Također, ovaj sud navodi da je predmet morao biti vraćen Općinskom sudu radi ispravke zaglavlja prvostepene presude, u skladu sa članom 324. ZPP i da je zbog povreda odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku morala biti održana rasprava pred drugostepenim vijećem. U principu, ne može se prihvatiti kao opravdanje činjenica da je sud preopterećen predmetima i da zbog toga, kao što je to ovdje slučaj, postupak o žalbi traje više od tri godine. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uslovom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A broj 66. stavovi 25-32). S obzirom da je sud evidentno poduzeo određene korake na organizovanju svog rada kako bi postigao bolju efikasnost u radu, te imajući u vidu da je predmet vraćen Općinskom sudu na ispravku gdje se zadržao skoro jednu godinu, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud odluku donio nakon što mu je predmet ponovo dostavljen u rad u razdoblju od godinu dana i pet mjeseci. Stoga, Ustavni sud smatra da donošenje konačne odluke u vremenskom razdoblju od tri godine i sedam mjeseci od čega je predmet skoro jednu godinu bio na Općinskom sudu radi ispravke presude nije prešlo granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.
17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelant također smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i na imovinu jer je Kantonalni sud pogrešno primjenio procesni zakon, tj. nije obustavio postupak nakon saznanja da je tužiteljica umrla. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očito proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 29/02 od 27. juni 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 31/03).
19. U odnosu na prigovor apelanta da je Kantonalni sud trebao obustaviti postupak po saznanju da je tužiteljica umrla, Ustavni sud primjećuje da se Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osvrnuo na činjenicu da je u toku žalbenog postupka tužiteljica umrla, te da se postupak u tom predmetu može nastaviti. Naime, Kantonalni sud je u tom pogledu istakao da je tužiteljica opunomoćila advokata Salihu Ređić da podnese tužbu i da je zastupa u tom predmetu, te da ta punomoć predstavlja punomoć u smislu člana 85. ZPP, a kako nasljednici nisu opozvali datu punomoć, punomoćnik je ovlašten da i dalje preduzima radnje u postupku u smislu člana 90. stav 1 ZPP. Ustavni sud smatra da je obrazloženje suda u vezi s tim detaljno i logično i ne ostavlja nikakav utisak proizvoljnosti. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, sud je dao detaljno obrazloženje svoje odluke, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluku u kontekstu i navedenog prigovora apelanta.
20. Ustavni sud primjećuje da se suština apelantovog nezadovoljstva odnosi na bojazan da usljed smrti tužiteljice neće moći ostvariti svoja prava koja se odnose na naplatu iznosa od 8.000,00 KM i 1.036,00 KM na ime troškova postupka, po osporenoj presudi Kantonalnog suda, te naplatu navedenih iznosa traži od Ustavnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant može ostvariti i isticati svoja potraživanja u ostavinskom postupku iza umrle tužiteljice, a protiv njenih nasljednika u skladu sa odredbama čl. 143. i 144. Zakona o nasljeđivanju. Nezadovoljstvo apelanata osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve procesne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
21. Imajući na umu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović