Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1752/06 (G. S., kao direktora P.P. «Gabrijela» Šamac)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Porez
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1752/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 1752/06, rješavajući apelaciju Gavre Stojanovića i P.P. «Gabrijela» Šamac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gavre Stojanovića i P.P. «Gabrijela» Šamac podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-240/03 od 19. aprila 2006. godine, rješenja Ministarstva Finansija Republike Srpske, Poreske uprave-Odbora za rješavanje poreskih žalbi, broj 01/0104/450-545/02 od 24. januara 2003. godine, i rješenja Poreske uprave-Područnog centra Bijeljina, broj 05/0702/45.1-48/02 od 21. augusta 2002. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Gavro Stojanović, kao direktora P.P. «Gabrijela» Šamac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šamca, podnio je 26. juna 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-240/03 od 19. aprila 2006. godine, rješenja Ministarstva Finansija Republike Srpske, Poreske uprave-Odbora za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Odbor), broj 01/0104/450-
545/02 od 24. januara 2003. godine, i rješenja Poreske uprave-Područnog centra Bijeljina, (u daljnjem tekstu: Poreska uprava), broj 05/0702/45.1-48/02 od 21. augusta 2002. godine. Apelant je dopunio/precizirao apelaciju 28. juna 2006. i 31. decembra 2007. godine.
2. Poreska uprava donijela je rješenje, broj 05/0702/45.1-48/02 od 21. augusta 2002. godine, kojim je apelantu, kao dužniku, određena naplata poreza na promet i ostalih javnih prihoda pljenidbom njegove imovine, u ukupnom iznosu od 2.112,44 KM, a na osnovu izvršnog rješenja Finansijske policije Republike Srspke, broj 04/456.2-227/01 od 5. juna 2001. godine.
3. Rješavajući po žalbi apelanta protiv rješenja Poreske uprave, broj 05/0702/45.1-48/02 od 21. augusta 2002. godine, Odbor je donio rješenje, broj 01/0104/450-545/02 od 24. januara 2003. godine, kojim je odbio žalbu kao neosnovanu. Odbor je obrazložio da je u konkretnom slučaju postupak prinudne naplate poreskih obaveza pokrenut zbog toga što apelant nije u ostavljenom roku od deset dana od dana prijema obavještenja za uplatu poreskih obaveza, izvršio uplatu na ime utvrđene obaveze. Nadalje, Odbor je zaključio da su neosnovani navodi apelanta da je pokrenuo postupak likvidacije preduzeća, i da zbog toga treba obustaviti postupak prinudne naplate, obzirom da sama činjenica pokretanja likvidacionog postupka ne predstavlja valjan razlog za obustavu postupka prinudne naplate, jer je obustava postupka, prema Pravilniku o prinudnoj naplati («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 10/02), predviđena samo u slučaju postojanja greške u pogledu obračuna obaveze, ako su obaveza i troškovi postupka plaćeni ili ako je produžen rok za izmirenje obaveze. Osim toga, Odbor je utvrdio da je neosnovan prijedlog apelanta da ga proglase nesolventnim kao i prijedlog apelanta za ponavljanje postupka.
4. U upravnom sporu koji je apelant tužbom pokrenuo protiv rješenja Odbora, broj 01/0104/450-545/02 od 24. januara 2003. godine, Vrhovni sud donio je presudu, broj U-240/03 od 19. aprila 2006. godine, kojom je odbio kao neosnovnu tužbu apelanta sa obrazloženjem da se prema odredbama Zakona o opštem upravnom postupku u postupku administrativnog izvršenja ne može pobijati pravilnost rješenja koje se izvršava te da su neosnovane tvrdnje apelanta da više ne egzistira kao pravni subjekt, pa time ni kao poreski obveznik, jer tu tvrdnju nije ničim dokazao.
5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. U apelaciji, kao i u dopunama apelacije, apelant navodi da je predmetno preduzeće osnovao na zahtjev i nagovor B.N. i J.B., čelnih ljudi u Šamcu, koji su preko navedenog preduzeća obavljali nezakonite radnje. Također navodi da on lično nije obavio niti jedan posao preko predmetnog preduzeća, tj. da isto uopće nije poslovalo, niti je zapošljavalo radnu snagu, i da je iz tog razloga kao direktor preduzeća donio odluku o prestanku preduzeća i pokrenut i likvidacioni postupak, ali da isti nije okončan jer nije imao niti mogao čime da plati troškove likvidacije, te smatra da su zbog navedenog odluke nadležnih organa u vezi sa pljenidbom njegove imovine zbog neplaćanjan poreza neosnovane i nezakonite.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
7. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-669/03 od 17. marta 2004. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ovo je naročito slučaj tamo gdje obaveza, koja je u naravi novčana, «potiče iz poreskog zakonodavstva ili je na drugi način dio normalnih građanskih obaveza u demokratskom društvu» (vidi već citiranu presudu Schouten i Meldrum protiv Holandije, stav 50). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spada i obaveza plaćanja poreza, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak koji se odnosi na apelantovu obavezu da plati porez i koji je utemeljen na zakonu, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedi, da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović