Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1997/06 (K. B. i J. P.)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

  • Građevinsko zemljište
  • Eksproprijacija
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1997/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-1997/06, rješavajući apelaciju Koviljke Bujak i Jove Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Koviljke Bujak i Jove Petrovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Uvl-109/04 od 24. maja 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj U-20/04 od 21. oktobra 2004. godine i rješenja Skupštine Grada Banje Luke broj 25-475-257/98 i 25-475-259/98 od 29. decembra 1998. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Koviljka Bujak i Jovo Petrović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Siniša Marić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su, 10. jula 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Uvl-109/04 od 24. maja 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj U-20/04 od 21. oktobra 2004. godine i rješenja Skupštine Grada Banje Luke (u daljnjem tekstu: Skupština Grada) broj 25-475-257/98 i 25-475-

259/98 od 29. decembra 1998. godine.

2. Stavom 2. dispozitiva rješenja Skupštine grada broj 25-475-257/98 i 25-475-259/98 od 29. decembra 1998. godine, dodjeljeno je putem neposredne pogodbe ODGP „Krajina“ Banja Luka, između ostalog, i zemljište označeno kao k.č. br. 194/29, u površini od 82 m² i k.č. br. 194/48, u površini od 94 m², obje parcele upisane u zk. ul. br. 4176 k.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), zemljišno-knjižno pravo korištenja I.Đ. i drugih sukorisnika sa po ¼ dijela, a stvarno pravo korištenja Preduzeća za izgradnju Banja Luka, u svrhu izgradnje stambeno poslovnog objekta u ulici Gavre Vučkovića u Banjoj Luci.

3. Apelanti su, 10. februara 2004. godine, podnijeli tužbu Okružnom sudu protiv rješenja Skupštine grada broj 25-475-257/98 i 25-475-259/98 od 29. decembra 1998. godine, u kojoj su naveli da im predmetno rješenje nikada nije dostavljeno i da su za isto saznali tek 16. januara 2004. godine. Nadalje, naveli su da, kao raniji vlasnici, nisu pozivani na raspravu, odnosno, da im nije data mogućnost da učestvuju u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, te da se izjasne o svim okolnostima i činjenicama iznijetim u tom postupku. Predložili su da se tužba uvaži i osporeni akt poništi jer je, po njihovom mišljenju, donesen uz povredu pravila postupka, te na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja

4. Okružni sud je rješenjem broj U-20/04 od 21. oktobra 2004. godine, odbacio tužbu apelanata jer je utvrdio da osporenim rješenjem nije rješavano ni o kakvom njihovom pravu, obavezi ili interesu. Okružni sud je podsjetio da je članom 6, tada važećeg, Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske, broj 12/94) određeno da je upravni akt u smislu tog zakona, akt kojim državni organ, preduzeće ili druga organizacija, ustanova i zajednica u vršenju javnih ovlaštenja rješava o izvjesnom pravu ili obavezi određenog pojedinca i organizacije u kakvoj upravnoj stvari. Nadalje, utvrdio je da je rješenjem Sekretarijata za upravno pravne poslove, Odjeljenje za imovinsko pravne poslove Skupštine opštine Banja Luka broj 06/III-473-77/78 od 15. septembra 1978. godine, koje je postalo pravosnažno i izvršno 10. oktobra 1978. godine, usvojen prijedlog SIZ-a za upravljanje građevinskim zemljištem Banja Luka, pa su radi rušenja, a u svrhu izgradnje Gundulićeve ulice u Banjoj Luci, potpuno eksproprisane nekretnine i to: porodična stambena zgrada zemljišno knjižno i stvarno vlasništvo apelanata, te I.Đ. i J.Đ. (roditelja apelantice Koviljke Bujak) sa po ¼ dijela, sagrađena na k.č. broj 194/29 u površini od 82 m², upisana u zk.ul. broj 4176 k.o.Banja Luka, drvena šupa, drveni kokošinjac, te žičano-drvena ograda, sve vlasništvo I.Đ, a sagrađeno na k.č. broj 194/48 u površini od 94 m², upisana u zk. ul. broj 4176 k.o. Banja Luka, kao i da je tim rješenjem određena uknjižba društvene svojine-dobra u opštoj upotrebi na predmetnim nekretninama. Takođe, Okružni sud je konstatovao da je rješenjem Opštinskog suda u Banjoj Luci broj R-863/78 od 18. juna 1979. godine, ranijim vlasnicima određena pravična naknada za eksproprisane nepokretnosti, te da je korisnik eksproprijacije obavezan na isplatu iste. Nadalje, Okružni sud je utvrdio da je urbanističko-tehničkim uslovima i rješenjem o urbanističkoj saglasnosti Sekretarijata za prostorno uređenje, saobraćaj i komunalne poslove broj 01-364-1678/98 od 13. novembra 1980. godine, izvršena promjena namjene predmetnog zemljišta i na istom predviđena izgradnja stambenog-poslovnog objekta, zbog čega je, Odlukom Skupštine grada broj 12-012-427/98 od 29. decembra 1998. godine, utvrđeno da je parcela k.č. broj 194/29 k.o. Banja Luka izgubila status zemljišta u društvenoj upotrebi. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je predmetno zemljište gradsko građevinsko zemljište u društvenoj svojini sa pravom korištenja grada Banja Luka, kao pravnog sljednika korisnika eksproprijacije SIZ-a za upravljanje građevinskim zemljištem Banja Luka. U vezi sa navedenim, Okružni sud je utvrdio da su apelanti bili raniji vlasnici, odnosno korisnici, predmetnog zemljišta, ali da su to pravo izgubili eksproprijacijom porodične stambene zgrade i pratećih objekata koji su se nalazili na tom zemljištu. Shodno tome, Okružni sud je konstatovao da dodjelom predmetnog zemljišta tužena nije rješavala o pravima i obavezama apelanata, već je u okviru svojih zakonskih ovlaštenja (člana 48, tada važećeg, Zakona o građevinskom zemljištu) raspolagala sa predmetnim zemljištem.

5. Apelanti su podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda broj U-20/04 od 21. oktobra 2004. godine, koji je Vrhovni sud odbio presudom broj Uvl-109/04 od 24. maja 2006. godine. Vrhovni sud je konstatovao kako je u konkretnom slučaju nesporno da su apelanti bili suvlasnici objekata izgrađenih na predmetnom zemljištu sa po ¼ suvlasničkih dijelova i da su im ti objekti potpuno eksproporisani pravosnažnim aktom nadležnog organa. Takođe, Vrhovni sud je utvrdio da nije sporno ni to da u zemljišnim knjigama nije izvršena uknjižba provedenog postupka eksproprijacije, niti promjena titulara prava svojine na objektima i prava korištenja na predmetnom zemljištu po osnovu eksproprijacije, tj. da su apelanti ostali upisani kao nosioci zemljišno knjižnog prava korištenja predmetnih parcela. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanata da su se zbog te činjenice morali saslušati u postupku dodjele predmetnog zemljišta u svojstvu ranijih vlasnika, saglasno članu 25. stav 3, tada važećeg, Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“, br. 34/86, 1/90 i 29/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 29/94 i 23/98) i člana 143, tada važećeg, Zakona o opštem upravnom postupku (“Službeni list SFRJ“, broj 47/86), jer apelanti nemaju status ranijih vlasnika niti korisnika predmetnog zemljišta. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao je članom 3. stav 2. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SR BIH“, broj 19/77), koji je važio u vrijeme provedene eksproprijacije, predviđeno da se potpunom eksproprijacijom nepokretnost prenosi sa njenog vlasnika u društvenu svojinu. Nadalje, Vrhovni sud je primjetio da je, prema stanju spisa, na predmetnom zemljištu još 1966. godine konstituisana društvena svojina prema odredbama članova od 36. do 38. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, broj 52/58), te da je prestankom prava svojine na objektima po osnovu eksproporijacije, apelantima prestalo i pravo korištenja predmetnog zemljišta. Vrhovni sud je podsjetio da je članom 20. stav 1. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („“Službeni list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90) predviđeno da se svojina stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i nasljeđivanjem, dok se u smislu stava 2. istog člana svojina stiče i odlukom državnog organa na način i pod uslovima određenim zakonom. Vrhovni sud je naglasio da je eksproprijacija originarni način sticanja svojine po samom zakonu, pa upis prava svojine i drugih prava na nepokretnostima u zemljišnim knjigama ima samo deklaratorni, a ne i konstitutivni karakter, pa usljed toga nije potrebno izvršiti upis promjene titulara prava u zemljišnoj knjizi po osnovu eksporporijacije, da bi momentom tog upisa nastalo pravno dejstvo eksproprijacije. Vrhovni sud je zaključio da to dejstvo, po svom karakteru erga omnes, napstupa po sili zakona momentom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je neosnovan stav apelanata da je rješenje o eksproprijaciji iustus titulus, a ubilježba eksproprijacije u zemljišnoj knjizi modus operandi za sticanje prava na nepokretnosti. Vrhovni sud je utvrdio da je ispravan stav pobijanog rješenja da u upravnom postupku nije odlučivano o pravima i obavezama apelanata, jer isti nemaju svojstvo ranijih vlasnika predmetnog zemljišta. U odnosu na ostale navode apelanta, Vrhovni sud je naveo da su isti neosnovani i da su o tome dati valjani razlozi u pobijanom rješenju Okružnog suda.

6. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, na taj način što su iste donesene uz povredu pravila postupka, te što je tim odlukama pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primjenjeno materijalno pravo. Suština navoda apelanta svodi se na njihovu tvrdnju da na osnovu pravosnažnog rešenja o eksproprijaciji, nikada nije došlo do uknjižbe u zemljišnim knjigama društvene svojine kao dobra u opštoj upotrebi na predmetnim nekretninama, te da su u momentu donošenja prvostepenog rješenja bili nosioci zemljišno knjižnog prava korištenja na nekretninama, te da im je shodno tome, trebalo biti omogućeno da učestvuju u postupku dodjele zemljišta, jer se u tom postupku odlučivalo o njihovim pravima i obavezama. Apelanti osporavaju stav izražen u presudi Vrhovnog suda i smatraju da je za sticanje prava svojine odnosno prava korištenja na nepokretnosti potrebna i uknjižba u zemljišnim knjigama, a koja ima konstitutivni a ne deklaratorni karakter.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»

8. Apelanti navode kako je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuje svakome pravo da iznese pred sud bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36). Jednaku zaštitu pruža i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, koja je prihvaćena od strane Ustavnog suda, predviđa pravo svakoga na mirno uživanje «njegove» imovine, što se konsekvetno primjenjuje samo na postojeću imovinu neke osobe.

9. Ustavni sud primjećuje da apelanti osporavaju rješenje Skupštine grada broj 25-475-

257/98 i 25-475-259/98 od 29. decembra 1998. godine, kojim je putem neposredne pogodbe predmetno zemljište dodjeljeno ODGP „Krajina“ Banja Luka, u svrhu građenja stambeno poslovnog objekta, kao i ostale odluke donesene u postupku po pravnim lijekovima protiv tog rješenja. Pomenutim odlukama utvrđeno je da su apelanti bili raniji suvlasnici nekretnina izgrađenih na predmetnom zemljištu, odnosno nosioci prava korištenja tog zemljišta, ali da su ta prava izgubili uslijed eksproprijacije nekretnina, te da shodno tome, dodjelom predmetnog zemljišta drugom licu radi izgradnje stambeno poslovnog objekta nakon izvršene eksproprijacije nije rješavano o njihovim pravima i obavezama. Ovakav stav nadležnih sudova prihvata i Ustavni sud, te zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o utvrđivanju građanskih prava i obaveza apelanata i da oni protiv osporenih odluka ne uživaju zaštitu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i da se u konkretnom slučaju ne radi o njihovoj imovini, zbog čega ne uživaju zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Shodno tome, slijedi da je apelacija ratione materiae inkopaktibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1997/06 (K. B. i J. P.) | Sudska praksa | Aktio