Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2346/06 (V. S.)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2346/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2346/06, rješavajući apelaciju Vinka Subotića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinka Subotića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-
06-000 090 od 11. jula 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-1664/02 od 17. novembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Vinko Subotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je, 4. avgusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 090 od 11. jula 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-1664/02 od 17. novembra 2005. godine.
2. Apelant je, 16. decembra 2002. godine, podnio tužbu Osnovnom sudu protiv „Medicinske elektronike“ AD Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) tražeći da mu tuženi dodjeli na trajno korištenje odgovarajući stan kako bi riješio stambeno pitanje svoje porodice. Apelant je u više navrata sam i po nalogu suda precizirao svoj tužbeni zahtjev, tražeći da sud poništi odluku Komisije tuženog za stambene odnose broj 363/94 od 4. jula 1994. godine, izvrši raspodjelu stanova po utvrđenoj listi prioriteta broj 337/94 od 16. juna 1994. godine, te poništi odluke o nezakonitim kupovinama stanova poslije raspisanog konkursa, kao i da mu naknadi troškove postupka.
3. Osnovni sud je rješenjem broj RS-1664/02 od 17. novembra 2005. godine, odbacio tužbu apelanta kao nedopuštenu i odredio da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka. U uvodu rješenja navedeno je da vrijednost predmeta spora iznosi 60.000 KM. Osnovni sud je konstatovao da apelant nije podnio prigovor protiv konačne odluke o raspodjeli stanova broj 363/94 od 4. jula 1994. godine, čime, u smislu člana 57. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98), nije ostvario uslove za sudsku zaštitu.
4. Protiv rješenja Osnovnog suda broj RS-1664/02 od 17. novembra 2005. godine, apelant je podnio žalbu Okružnom sudu, koji rješenjem broj 011-0-Ž-06-000 090 od 11. jula 2006. godine, odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Okružni sud je konstatovao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbacio tužbu apelanta, ali da je pri tome pogrešno primjenio odredbe procesnog i materijalnog prava. Naime, prema ocjeni Okružnog suda, za razrješenje predmetnog spora trebalo je primjeniti odredbe Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), koji je stupio na snagu 16. novembra 2000. godine, shodno čijem članu 105. tužba je apelanta neblagovremena. Takođe, Okružni sud je utvrdio da je apelant predmetnom tužbom tražio poništenje odluke o dodjeli stanova šestorici radnika tuženog, ali da je u tužbi kao tuženog označio samo davaoca stana na korištenje, ali ne i radnike kojima su tom odlukom stanovi dati na korištenje. Okružni sud je konstatovao da su i ti radnici trebali biti označeni u tužbi kao tuženi, jer predstavljaju nužne pasivne suparničare, što predstavlja nedostatak usljed kojeg je tužba neuredna. Nadalje, Okružni sud je uočio da je prvostepeni sud u dva navrata vraćao tužbu apelantu na preciziranje, ali da apelant nije uredio tužbu na način na koji mu je to ukazivao prvostepeni sud. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da, pored činjenice da je neblagovremena, tužba je i neuredna, jer je tužbeni zahtjev nejasan i neodređen, kao i jer tužbom nisu obuhvaćene sve osobe koje čine nužne pasivne suparničare u ovoj vrsti spora. U skladu sa navedenim, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbacio tužbu, ali da je istu prije svega trebalo odbaciti kao neurednu, pa zatim kao neblagovremenu, a ne kao nedopuštenu. Međutim, zaključivši da su da su pravne posljedice iste, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
5. Prema stanju spisa, apelant nije izjavio reviziju protiv rješenja Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 090 od 11. jula 2006. godine.
6. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Navodi da zbog ratnih dejstava na području Bosne i Hercegovine, nije mogao na vrijeme podnijeti prigovor protiv rješenja broj 363/94 od 4. jula 1994. godine, niti tužbu nadležnom sudu, već da je to učinio tek 2002. godine, kada je došao do saznanja da se u ustanovi u kojoj je zaposlen ne vrši dodjela stanova po utvrđenoj listi. Apelant smatra da je radnjama tuženog diskriminisan i da mu je uskraćeno pravo na dodjelu stana na koji ima pravo, s obzirom da ima petočlanu porodicu i da nema riješeno stambeno pitanje.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Članom 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, dok je stavom 2. istog člana propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravnosnažne presude ne prelazi 10.000 KM. Takođe, članom 254. stav 1. ZPP-a, predviđeno je da stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen, dok je stavom 4. istog člana predviđeno da će se u postupku povodom revizije protiv rješenja shodno primjenivati odredbe ZPP-a o reviziji protiv presude.
10. U konkretnom slučaju, apelant je protiv rješenja Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 090 od 11. jula 2006. godine, s obzirom na označenu vrijednost spora od 60.000 KM, mogao, shodno čl. 237 i 254. ZPP-a, izjaviti reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske, a što nije učinio. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović