Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2441/06 (M. R.)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Protek roka
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2441/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2441/06, rješavajući apelaciju Miroslava Radovanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Radovanovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Uvl-30/05 od 10. maja 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Radovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, koga zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnio je 15. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Uvl-30/05 od 10. maja 2006. godine.
2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Odjeljenje za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Fond PIO Odjeljenje Banjaluka), broj 1049454154(9803287931) od 5. maja 2004. godine odbijena je žalba apelanta izjavljena na rješenje Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: Filijala Trebinje), broj 1049454154(9803287931) od 26. marta 2004. godine, kojim je apelantu određen novi iznos starosne penzije počev od 1. oktobra 2002. godine u iznosu od 364,83 KM.
3. Presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj U. 18/04 od 7. decembra 2004. godine, odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena radi poništenja rješenje Fonda PIO Odjeljenje Banjaluka, broj 1049454154(9803287931) od 5. maja 2004. godine. U obrazloženju presude je navedeno da su nadležni organi pravilno primjenili propise koji su bili na snazi u vrijeme donošenja kako prvostepenog tako i osporenog akta.
4. Apelant je protiv pravomoćne presude Okružnog suda, broj U. 18/04 od 7. decembra 2004. godine podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj Uvl-30/05 od 10. maja 2006. godine odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, broj U. 18/04 od 7. decembra 2004. godine. U obrazloženju presude je navedeno da sud nije našao da postoje razlozi iz člana 20. stav 1 Zakona o upravnim sporovima, pa je na osnovu člana 49. stav 1 istog zakona zahtjev apelanta odbio.
6. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i član 10. u vezi sa članom 110. stav 1. Ustava Republike Srpske.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»
8. Ustavni sud mora, prije svega, utvrditi koja je konačna odluka u predmetnom slučaju, tj. da li je apelant iscrpio sve efektivne pravne lijekove i podnio apelaciju u roku od 60 dana, kako je to predviđeno članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda koja je dobila snagu res judicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)). Izuzetak od ovoga pravila predstavlja slučaj da nadležni organ prihvati preispitivanje slučaja (vidi mutatis mutandis odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Prema tome, Ustavni sud smatra da se zahtjev za vandredno preispitivanje pravosnažne sudske odluke ne može smatrati efektivnim i adekvatnim pravnim lijekom u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukoliko se pozitivno ne udovolji tom pravnom lijeku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1496/06 od 9. novembra 2005. godine).
11. Budući da je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje pravosnažne presude odbijen presudom Vrhovnog suda, broj Uvl-30/05 od 10. maja 2006. godine, Ustavni sud zaključuje da se u apelantovom slučaju radilo o neefektivnom pravnom lijeku. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Okružnog suda, broj U. 18/04 od 7. decembra 2004. godine.
12. S obzirom na to da je apelantu presuda Okružnog suda uručena 13. decembra 2004. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 15. augusta 2006. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu presudu Okružnog suda.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović