Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2492/06 (S. T.)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2492/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 2492/06, rješavajući apelaciju Sije Tatarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sije Tatarević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-U-06-000 004 od 27. juna 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Banja Luka, broj 05-050-01-1262/05 od 2. decembra 2005. godine i Zaključka Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Derventa, broj 05-050-14-154/02 od 12. novembra 2003. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Sija Tatarević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dervente, koju zastupa Slobodan Bilić, advokat iz Dervente, podnijela je 23. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-U-06-000 004 od 27. juna 2006. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05-

050-01-1262/05 od 2. decembra 2005. godine i Zaključka Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Derventa (u daljnjem tekstu: Odsjek), broj 05-050-14-154/02 od 12. novembra 2003. godine.

2. Zaključkom Odsjeka, broj 05-050-14-154/02 od 12. novembra 2003. godine, odbačen je kao neblagovremen apelantičin zahtjev za povrat stana u Derventi (u daljnjem tekstu: sporni stan) na kojem je apelantica bila nosilac stanarskog prava. U postupku je utvrđeno da je apelantica zahtjev za povrat spornog stana podnijela 28. februara 2002. godine. Odsjek je zaključio da je apelantičin zahtjev za povrat stana neblagovremen s obzirom da je rok za povrat stanova shodno Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovinu („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01 i 96/03) bio 19. april 2000. godine. Odsjek je zaključio da se apelantičin stan ne može smatrati uništenim ili oštećenim u smislu člana 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 65/01), jer je isti bio useljen od strane privremenog korisnika još 1997. godine, odnosno isti je bio saniran i u funkciji stanovanja na dan 19. aprila 2000. godine.

3. Odlučujući o žalbi apelantice podnesenoj protiv zaključka Odsjeka, Ministarstvo je donijelo rješenje, broj 05-050-01-1262/05 od 2. decembra 2005. godine, kojim je poništen zaključak Odsjeka, broj 05-050-14-154/02 od 12. novembra 2003. godine. Istim rješenjem je odbijena apelantičina žalba izjavljena na zaključak Odsjeka, kao neosnovana.

4. Apelantica je protiv drugostepenog rješenja tužbom pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom.

5. Okružni sud je presudom, broj 013-0-U-06-000 004 od 27. juna 2006. godine, odbio kao neosnovanu apelantičinu tužbu. Okružni sud je dao isto obrazloženje kao i upravni organi u osporenim odlukama, te na kraju zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbacio zahtjev apelantice kao neblagovremen, kao i da je pravilno postupio i drugostepeni organ, kada je odbio žalbu apelantice, izjavljenu protiv zaključka prvostepenog organa, kao neosnovanu.

6. Apelantica je navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelantica je, u suštini, ponovila argumente koje je već iznosila pred redovnim sudom i upravnim organima o tome da je njen stan uništen odnosno oštećen i da je na nju trebao biti primjenjen rok za povrat stana koji se odnosio na takvu kategoriju stanova.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U skladu sa članom 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini ukoliko nosilac stanarskog prava ne podnese zahtjev za povrat stana u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona prestaje mu stanarsko pravo. Navedeni rok je dva puta produžen tako da je konačni rok za povrat stanova na kojima postoji stanarsko pravo u Republici Srpskoj bio 19. april 2000. godine. Nesporno je da je apelantica zahtjev za povrat spornog stana podnijela 28. februara 2002. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Radi se o prekluzivnom roku čije nepoštivanje za posljedicu ima gubitak stanarskog prava na stanu. Propustom da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku apelantici je prestalo stanarsko pravo na spornom stanu. Apelantica, dakle, nije došla do odluke koja se može smatrati konačnom u smislu stava Ustavnog suda prethodno izloženog u ovoj odluci, iako je apelantica u konačnici došla do sudske odluke kojom je njena tužba odbijena. Međutim, presuda Okružnog suda na koju se apelantica žali, nije presuda o meritumu zahtjeva apelantice, jer je navedenom presudom samo odlučeno da li su zakonite ili ne procesne odluke upravnih organa kojima je zahtjev apelantice za povrat stana odbačen kao neblagovremen.

10. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sud u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantičinog zahtjeva za povrat stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev, na temelju kojeg organi uprave i redovni sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2492/06 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio