Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2496/06 (S. Š.)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2496/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije, Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP-2496/06, rješavajući apelaciju Slavke Šikore, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavke Šikore podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-

000 391 od 14. jula 2006. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-401/04 od 26. decembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavka Šikora (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lišnje, koju zastupa Branislav Malić, advokat iz Prnjavora, podnijela je, 23. avgusta 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 391 od 14. jula 2006. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-401/04 od 26. decembra 2005. godine.

2. Apelantica je, 22. jula 2003. godine, podnijela tužbu Osnovnom sudu u Prnjavoru protiv TP „Promet“ AD Prnjavor (u daljnjem tekstu: tuženi), tražeći da joj tuženi isplati iznos od 2.092,00 KM na ime neisplaćenih plata i iznos od 1.440.00 KM na ime neisplaćenog toplog obroka, odnosno ukupno 3.532,00 KM na ime glavnog duga, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da joj isplati troškove postupka.

3. Presudom Osnovnog suda broj Rs-37/03 od 21. jula 2004. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelantice i tuženi je obavezan da joj isplati iznos od 2.092,00 KM, na ime glavnog duga za neisplaćene plate, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 675,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom izvršenja. Dio tužbenog zahtjeva apelantice, preko dosuđenog iznosa, odbijen je kao neosnovan.

4. Protiv presude Osnovnog suda broj Rs-37/03 od 21. jula 2004. godine, tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu, koji je rješenjem broj Ž-401/04 od 26. decembra 2005. godine, uvažio žalbu, ukinuo osporenu presudu i tužbu apelantice odbacio kao neblagovremenu. Takođe, predmetnim rješenjem apelantica je obavezana da tuženom na ime troškova postupka plati iznos od 1.005 KM, dok je dio zahtjeva za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen. Okružni sud je konstatovao da je Osnovni sud prilikom donošenja prvostepene presude pogrešno primjenio odredbe materijalnog prava. Naime, Okružni sud je zaključio da je za odlučivanje o blagovremenosti tužbenog zahtjeva apelantice mjerodavan Zakon o radu, a ne Zakon o obligacionim odnosima, kako je to smatrao prvostepeni sud. Okružni sud je podsjetio da je članom 105. Zakona o radu predviđeno da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od učinjene povrede. Nadalje, Okružni sud je konstatovao da se tužba za zaštitu prava u smislu navedene zakonske odredbe može podnijeti protiv odluke poslodavca kojom je povrijeđeno pravo zaposlenog, ili povodom povrede prava učinjene faktičkom radnjom poslodavca. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da, ukoliko je povreda prava zaposlenog učinjena odlukom poslodavca, predmet spora je zahtjev za poništenje te odluke, a ukoliko je povreda prava zaposlenog učinjena faktičkom radnjom, predmet spora je zahtjev da se zaposlenom ispunjenjem određene obaveze omogući ostvarenje određenog prava. Okružni sud je utvrdio da, u konkretnom slučaju, apelantica smatra kako je njeno pravo povrijeđeno faktičkom radnjom tuženog, koja se odnosi na neisplatu primanja iz radnog odnosa kod tuženog, te da se u tom slučaju primjenjuje rok za podnošenje tužbe iz člana 105. Zakona o radu i to od dana saznanja za povredu prava. Imajući u vidu da je plata po svom karakteru mjesečno davanje, Okružni sud je zaključio da je apelantica svakom neisplatom, ili manjom isplatom plate odnosno naknade mogla znati za povredu njenog prava iz radnog odnosa. S tim u vezi, a imajući u vidu da se zahtjev apelantice odnosi na isplatu plata za period od 1. januara 1997. godine do 31. decembra 2001. godine, te da je tužba podnesena 22. jula 2003. godine, Okružni sud je utvrdio da je ista podnesena van rokova iz člana 105. Zakona o radu, pa je kao takva neblagovremena, na šta sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Apelantica je protiv rješenja Okružnog suda broj Ž-401/04 od 26. decembra 2005. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 391 od 14. jula 2006. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu. Vrhovni sud je konstatovao da vrijednost pobijanog dijela osporene odluke iznosi 2.092,00 KM, odnosno ne prelazi imovinski cenzus od 10.000 KM, propisan članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP). Takođe, zaključio je da u predmetnoj parnici odlučivanje o reviziji nije od uticaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu člana 237. stav 3. ZPP-a. Shodno navedenom. Vhovni sud je odbacio reviziju temeljem člana

247. Zakona o parničnom postupku.

6. Apelantica se žali da joj osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zaštićeno članom 6. Evropske konevncije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Takođe žali se na povredu „člana 71. stav 4. i člana 97. stav 1. Ustava Bosne i Hercegovine“ i povredu člana 39. stav 5. Ustava Republike Srpske.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav

1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjem Vrhovnog suda, broj118-0-Rev-06-000 391 od 14. jula 2006. godine.

10. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je, shodno relevantnoj odredbi člana 105. Zakona o radu, apelantica propustila prekluzivni rok za podnošenje tužbe za isplatu svojih potraživanja iz radnog odnosa. Shodno tome, Okružni sud je preinačio nižestepenu presudu i odbacio tužbeni zahtjev apelantice, kao neblagovremen. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine).S obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije došla do konačne meritorne odluke koja bi mogla biti predmet raspravljanja pred Ustavnim sudom. Stoga Ustavni sud zaključuje da apelantica, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu za isplatu svojih potraživanja iz radnog odnosa, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2496/06 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio