Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3010/06 (E. M.)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3010/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 3010/06, rješavajući apelaciju Envera Mulabdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Mulabdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj U-
607/04 od 27. juna 2006. godine, Rješenja Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske, broj 02/346-1605/03 od 30. aprila 2004. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Mulabdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 4. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj U-607/04 od 27. juna 2006. godine, Rješenja Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 02/346-1605/03 od 30. aprila 2004. godine.
2. Rješenjem Inspektora za puteve Odjeljenja za opštu upravu Opštinske uprave opštine Novi Grad (u daljnjem tekstu: Inspektor Odjeljenja), broj 03/3-346-50/03 od 27. oktobra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva, broj 02/346-1605/03 od 30. aprila 2004. godine, naređeno je apelantovoj majci, Safiji Mulabdić i apelantu da uklone drvenu ogradu postavljenu u dužini od 19,8 metara na nekategorisani put koji je katastarsko-knjižno u posjednovnom listu broj 888/23 KO Novi Grad označen kao parcela broj 434/2 u površini od 102 m , a prema iskolčenju geodetskog vještaka na licu mjesta, te skici snimanja od 16. septembra 2003. godine.
3. Odlučujući o tužbi kojom su apelant i njegova majka pokrenuli upravni spor, radi poništenja rješenja Ministarstva, broj 02/346-1605/03 od 30. aprila 2004. godine, Vrhovni sud je presudom, broj U-607/04 od 27. juna 2006. godine, tužbu odbio kao neosnovanu u odnosu na majku apelanta Safiju Mulabdić, a u odnosu na apelanta tužba je odbačena kao nedopuštena. Sud je u obrazloženju predmetne presude naveo da je tužba apelanta odbačena kao nedozvoljena na osnovu člana 29. stav 1. tačka 4. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske»broj 12/94), a u vezi sa članom 7. istog zakona, obzirom da se apelant nije žalio protiv prvostepenog rješenja. Sud je na kraju zaključio da je korišćenje žalbe u upravnom postupku, a žalba je bila dozvoljena, uslov za pokretanje upravnog spora.
4. Apelantova majka, Safija Mulabdić i apelant su 4. oktobra 2006. godine podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda, broj U-607/04 od 27. juna 2006. godine.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija ), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Prokola broj 1 uz Evropsku kovenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je presudom odbacio apelantovu tužbu kao nedopuštenu iz formalnih razloga. Naime, apelant nije izjavio žalbu protiv rješenja Inspektora Odjeljenja broj 03/3-346-50/03 od 27. oktobra 2003. godine. Činjenica je da je osporenim rješenjem Ministarstva, broj 02/346-1605/03 od 30. aprila 2004. godine, odlučeno samo o žalbi apelantove majke, Safije Mulabdić, a u njihovoj zajedničkoj tužbi nije ukazano da tim aktom nije odlučeno i o navodnoj žalbi apelanta. Osim toga, ako je apelant i izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja, a kod činjenice da o toj žalbi osporenim rješenjem Ministarstva nije odlučeno, apelantu je preostalo pravo da postupi po odredbama člana 25. stav 1. Zakona u upravnom sporu, tako da posebnim podneskom traži od Ministarstva da u daljnjem roku od sedam dana odluči o njegovoj žalbi, pa ako bi i to ostalo bezuspješno, stekao bi pravo na podnošenje tužbe zbog nedonošenja rješenja po žalbi. Dakle, apelant nije iscrpio djelotvoran pravni lijek moguć po zakonu, odnosno nije izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja, nego je tužbom pokrenuo upravni spor, na koncu kojeg je podnio i apelaciju Ustavnom sudu, a u kojoj osporava pravilnost i zakonitost predmetnog rješenja. Osporenom presudom nije meritorno rješavano o apelantovim ustavnim pravima, nego je samo ocjenjivana procesna dopustivost apelantove tužbe, koja je odbačena kao nedopustiva. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović