Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3171/06 (Tuzlanski kanton Tuzla)
Odluka donesena 27. 02. 2008.
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3171/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 02. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 3171/06, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona Tuzla podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-
Gž-06-000 497 od 20. septembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli, broj I-2555/05 od 26. januara 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 24. novembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud), broj 003-0-Gž-06-000 497 od 20. septembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj I-2555/05 od 26. januara 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-357/05 od 29. jula 2006. godine, obavezan je apelant da Luciji Tadić i dr. (u daljnjem tekstu: tražioci izvršenja), svakom po naosob isplati na ime neisplaćenog regresa tačno određene iznose za periode kako je to pobliže navedeno u izreci presude, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od podnošenja zahtjeva pa do isplate.
3. Na temelju pravosnažne presude Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, tražiteljica izvršenja, Katarina Marković, je podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje na novčanim sredstvima na računu apelanta kod Tuzlanske banke d.d. Tuzla. Rješenjem o izvršenju, broj I-2555/05 od 20. septembra 2005. godine, određeno je predloženo izvršenje.
4. Odlučujući o prigovoru koji je na navedeno rješenje izjavio apelant, Općinski sud je rješenjem, broj I-2555/05 od 26. januara 2006. godine, prigovor apelanta odbio kao neosnovan. Tačkom dva izreke sud je tražiteljici izvršenja odredio troškove za sastav odgovora na prigovor u iznosu od 264,00 KM.
5. Rješavajući žalbu koju je na rješenje Općinskog suda, broj I-2555/05 od 26. januara 2006. godine, izjavio apelant, Kantonalni sud je rješenjem, broj 003-0-Gž-06-000 497 od 20. septembra 2006. godine, žalbu djelimično uvažio, prvostepeno rješenje u stavu I potvrdio, dok je isto preinačio u stavu II izreke, tako da je tražiteljica izvršenja odbijena sa zahtjevom za isplatu iznosa od 264,00 KM na ime troškova za sastav odgovora na prigovor. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud navodi da je obaveza za apelanta da isplati tražiocima izvršenja novčane iznose utvrđena pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda, broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine. Dalje, Kantonalni sud ističe da je članom 3. stav 2. Zakona o privremenom odlaganju od izvršenja potraživanja na osnovu izvršnih odluka na teret budžeta Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» br.9/04 i 30/04; u daljnjem tekstu: Zakon o privremenom odlaganju), na koji se apelant poziva u svojoj žalbi, izričito je propisano da se ovaj Zakon ne primjenjuje ako je obaveza korisnika budžeta nastala nakon stupanja na snagu ovog Zakona. Ovaj Zakon je stupio na snagu 17. februara 2004. godine, dok je obaveza apelanta prema tražiocima izvršenja nastala u toku 2005. godine, što znači da navedeni Zakon objektivno nije primjenjiv na predmetno izvršenje u cilju njegovog privremenog odlaganja od izvršenja, zaključuje na kraju Kantonalni sud.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Kantonalnog suda i Općinskog suda koja su donesena u izvršnom postupku. S obzirom na to, neophodno je prvenstveno odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja apelantovih prava i obaveza, u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, prema kojoj se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj AP-2253/05od 31. marta 2007. godine, donesenoj u gotovo identičnoj pravnoj situaciji, podržavši praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, zaključio da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne uživaju zaštitu u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, osim ukoliko se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije.
10. U konkretnom slučaju prava i obaveze apelanta su utvrđene pravosnažnom Presudom Općinskog suda broj P-60/02 od 24. januara 2005. godine, potvrđenom Presudom Kantonalnog suda broj Gž-357/05 od 29. jula 2006. godine, kojima je apelant obavezan na isplatu određenog novčanog iznosa tražiocima izvršenja. U predmetnom izvršnom postupku, utvrđeno je da su se stekli zakonski uslovi za određivanje prinudnog izvršenja pravosnažne i izvršne sudske odluke, kojom su u postupku koji je prethodio izvršnom postupku, utvrđene apelantove obaveze prema tražiocima izvršenja, a nisu određena nova ni posebna prava ili obaveze apelanta u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na navedeno nesporno je da u predmetnom izvršnom postupku koji je okončan pobijanim rješenjem Kantonalnog suda, nisu za apelanta utvrđivana nikakva nova prava i obaveze.
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se predmetni izvršni postupak ne tiče utvrđivanja novih prava i obaveza apelanta u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Dosljedno prednjem i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje, a budući da se radi o akcesornom pravu, takođe su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Apelant, takođe, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu broj AP-206/02od 23. jula 2004. godine gdje je konstatovao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta, broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine, može shodno primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja novih apelantovih prava i obaveza. Potraživani novčani iznos koji apelant treba isplatiti tražiocu izvršenja jeste imovina koja je kao imovinsko pravo zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, međutim, osnovanost isplate kao i visina navedenog novčanog iznosa nisu utvrđeni u predmetnom izvršnom postupku, već u parničnom postupku koji je prethodio donošenju odluka u izvršnom postupku. Stoga se, apelantovi navodi u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine moraju, takođe, odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je jednoglasno odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović