Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3315/06 (Z. H.)

Odluka donesena 27. 02. 2008.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3315/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 02. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Seada Palavrić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 27. februara 2008. godine, u predmetu broj AP 3315/06, rješavajući apelaciju Zinajde Hošić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zinajde Hošić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-

000 223 od 22. septembra 2006. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj Ž-218/03 od 20. oktobra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru broj P-240/02 od 25. oktobra 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Zinajda Hošić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, podnijela je 11. decembra 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 223 od 22. septembra 2006. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-218/03 od 20. oktobra 2005. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-240/02 od 25. oktobra 2002. godine.

2. Apelantica je podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv Republičke uprave javnih prihoda Banjaluka, Područna jedinica Prijedor (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Opštine Prijedor (u daljnjem tekstu: drugotužena) sa zahtjevom da se utvrdi da je u stalnom radnom odnosu kod prvotužene, te da se slijedom toga naloži prvotuženoj da vrati apelanticu na poslove i radne zadatke inspektora ili druge poslove koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi, kao i da joj isplati sva novčana potraživanja koja proizlaze iz radnog odnosa počev od 1994. godine pa do vraćanja na posao. Nadalje, da se obaveže drugotužena da prvotuženoj dostavi radnu knjižicu apelantice, kao i da prvotužena i drugotužena naknade apelantici troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je donio Rješenje broj P-240/02 od 25. oktobra 2002. godine kojim je tužba apelantice odbačena kao neblagovremena. U obrazloženju svog rješenja Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantica bila zaposlena na radnom mjestu inspektora u Opštinskoj upravi društvenih prihoda SO Prijedor od 1. februara 1986. do 21. maja 1992. godine kada je upućena na tzv. čekanje, da je primala naknadu umjesto plate od 21. maja 1992. do 31. januara 1994. godine kada joj je na blagajni rečeno da više nije na spisku radnika drugotužene. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 56. stav 1. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93, 14/94, 15/96, 21/96 i 3/97) propisano da radnik koji nije zadovoljan rješenjem nadležnog organa može, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja, da podnese prigovor odgovarajućem organu određenom kolektivnim ugovorom. Nadalje, da je odredbama člana 57. stav 1. Zakona o radnim odnosima propisano da radnik ima pravo da u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenog organa iz člana 56. stav 1. ovog zakona, odnosno od isteka roka za odlučivanje po prigovoru, ako o prigovoru nije odlučeno, podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava. S obzirom da je apelantica već 31. januara 1994. godine imala saznanje o prestanku radnog odnosa, a da je tek 29. marta 2000. godine podnijela zahtjev prvotuženoj radi regulisanja radno-pravnog statusa, te tužbu nadležnom sudu 10. maja 2000. godine, Osnovni sud je zaključio da je tužba apelantice neblagovremena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi.

4. Odlučujući o žalbi apelantice protiv Rješenja Osnovnog suda broj P-240/02 od 25. oktobra 2002. godine Okružni sud je donio Rješenje broj Ž-218/03 od 20. oktobra 2005. godine kojim je žalba apelantice odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju svog rješenja Okružni sud je naveo da se po ocjeni ovog suda blagovremenost podnošenja tužbe treba cijeniti od 29. marta 2000. godine, kada je aplantica podnijela zahtjev prvotuženoj radi regulisanja radno-pravnog statusa, jer se apelantica koristila pravom podnošenja zahtjeva koji, iako je neblagovremen, predstavlja procesnu pretpostavku koja se tiče blagovremenosti tužbe. S obzirom da je prvotužena zahtjev apelantice primila 4. aprila 2000. godine, o kojem nije odlučila u roku od 15 dana u smislu odredbi člana 56. stav 2. Zakona o radnim odnosima, sud je naveo da se rok od 15 dana za podnošenje tužbe nadležnom sudu računa od isteka roka za odlučivanje po zahtjevu apelantice, a koji je u konkretnom slučaju istekao 4. maja 2000. godine. Imajući u vidu činjenicu da je tužba nadležnom sudu podnesena 10. maja 2000. godine sud je naveo da je ista neblagovremena.

5. Protiv Rješenja Okružnog suda broj Ž-218/03 od 20. oktobra 2005. godine apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-000 223 od 22. septembra 2006. godine odbio reviziju apelantice. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite.

6. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.»

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili tužbu apelantice kao neblagovremenu budući da nije podnesena u roku koji je propisan odredbama člana 57. stav 1. Zakona o radnim odnosima. Dakle, pobijanim odlukama redovnih sudova nije odlučeno o zahtjevu apelantice za zaštitu prava iz radnog odnosa, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelantica, neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3315/06 (Z. H.) | Sudska praksa | Aktio