Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2382/06 (D. Ć.)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2382/06

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 2382/06, rješavajući apelaciju Dušana Ćurkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), u sastavu:

Hatidža Hadžiosmanović, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Krstan Simić, sudija na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Dušana Ćurkovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

Nalaže se Republici Srpskoj da Dušanu Ćurkoviću na ime nematerijalne štete, na osnovu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, isplati ukupan iznos od 900,00 KM u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

Vladi Republike Srpske se nalaže da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama, u skladu sa članom 74. stav 5.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Dušan Ćurković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 8. augusta 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja sudskog postupka koji se vodi u Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod poslovnim brojem P-1302/01, te zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povodom njegove tužbe od 31. maja 2001. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 15. augusta 2006. godine dostavljanje odgovora na apelaciju, zajedno sa spisom predmeta broj P- 1302/01.

3. Osnovni sud je 25. septembra 2006. godine dostavio odgovor na apelaciju, a traženi sudski spis 12. novembra 2007. godine.

4. Ustavni sud je 31. decembra 2007. godine, u skladu sa članom 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, dostavio apelantu odgovor Osnovnog suda na njegovu apelaciju.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 31. maja 2001. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv Kosig Dunav osiguranja Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete u iznosu od 4.990 KM. U tužbi je navedeno da je u saobraćajnoj nezgodi, u kojoj su učestvovali apelant i Milan Malić, koji je upravljao putničkim vozilom i za kojeg postoji osnovana sumnja da je kriv za saobraćajnu nezgodu koja se dogodila 17. augusta 2000. godine, apelant pretrpio teške tjelesne povrede u vidu prijeloma dijafize desne natkoljenice zbog čega je zadržan na liječenju u bolnici. U tužbi se, nadalje, navodi da je tuženi tek nakon što su apelantovi roditelji angažirali punomoćnika isplatio iznos od 1.550 KM na ime naknade štete, da se tuženi nekorektno ponašao i da je isplaćeni iznos štete protiv svih mogućih kriterija.

7. Predmet je registriran u Osnovnom sudu pod brojem P-1302/01. Osnovni sud, nakon dostavljanja tužbe na odgovor tuženom, nije održao ni jedno ročište, iako je apelant 7. aprila i 8. maja 2003. godine pismenim podnescima urgirao zakazivanje rasprave. Apelant je 25. maja 2004. godine uredio tužbu u skladu sa članom 53. novog Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), te pismenim podnescima od 6. decembra 2004. godine, 8. i 26. augusta 2005. godine, 6. februara i 4. aprila 2006. godine urgirao u Osnovnom sudu zakazivanje rasprave.

8. Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 13. februar 2007. godine, na koje nisu pristupili uredno obaviješteni apelantov punomoćnik, kao ni punomoćnik tuženog, pa je sud donio Rješenje broj P-1302/01 od 13. februara 2007. godine kojim je utvrđeno da je tužba povučena. U obrazloženju rješenja se navodi da na pripremno ročište nije pristupio apelantov punomoćnik, iako je bio uredno obaviješten, a kako se tuženi nije želio upustiti u raspravljanje, ispunili su se uvjeti iz člana 84. ZPP-a. Rješenje Osnovnog suda broj P-1302/01 od 13. februara 2007. godine je postalo pravosnažno 27. marta 2007. godine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelant u apelaciji ukazuje na neopravdano dugo vođenje postupka povodom tužbe u građanskom postupku koju je podnio Osnovnom sudu, a kojom je potraživao naknadu štete zbog povreda zadobivenih u saobraćajnoj nezgodi. Apelant smatra da je sud neopravdano odugovlačio sa donošenjem odluke kojom bi se postupak okončao, iako je čak osam puta urgirao zakazivanje rasprave, čime mu je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku i pravo na djelotvoran pristup sudu zaštićeno članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant traži od Ustavnog suda pravičnu štetu zbog očigledno neažurnog odnosa suda.

b) Odgovor na apelaciju

10. U odgovoru na apelaciju, Osnovni sud je dostavio Ustavnom sudu izjašnjenje postupajućeg sudije. U dostavljenom izjašnjenju, postupajući sudija navodi da je u Osnovni sud primljen kao dodatni sudija 3. maja 2006. godine, da je mjesec dana trajalo zaduženje spisa, a da će predmet broj P-1302/01, nakon što se vrati sa uobičajene procedure davanja odgovora, odmah uzeti u rad.

V. Relevantni propisi

11. Zakon o parničnom postupku («Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi: «Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 277.

Nakon prijema tužbe vrše se pripreme za glavnu raspravu.

Ove pripreme obuhvataju prethodno ispitivanje tužbe, dostavljanje tužbe tuženom na odgovor, održavanje pripremnog ročišta i zakazivanje glavne rasprave.»

12. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03 i 85/03) «Član 10.

Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 62. stav 1.

Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.

Član 75. stav 4.

Pripremno ročište održat će se u pravilu najkasnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu.

Član 94. stav 2.

Glavna rasprava će se u pravilu održati najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.

Član 454.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, daljnji postupak provest će se prema odredbama ovog zakona.»

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

15. U smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

16. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo ljudskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njezinim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

17. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst, kao i apelantove lične prilike.

18. Apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što je parnični postupak trajao neprimjereno dugo. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud primjećuje da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja navedenog postupka (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud za ljudska prava, Tome Mata protiv Portugala, aplikacija broj 32082/98, ECHR 1999-IX).

19. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najdjelotvorniji put kojim bi se došlo do ostvarivanja njegovih prava. Također, Ustavni sud zapaža da je jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije da pravna sredstva, koja pojedincu stoje na raspolaganju, trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Pored toga, dužnost države je organizirati svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

20. Na osnovu svega navedenog, a imajući u vidu odredbe člana VI/3.b), te člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke povodom njegove tužbe povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak u razumnom roku

22. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

«Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.» Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

«1.Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]»

23. Ustavni sud konstatira da je apelant prema odredbama Zakona o parničnom postupku, Osnovnom sudu podnio tužbu radi naknade nematerijalne štete. Prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava član 6. stav 1. Evropske konvencije se primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. U vezi s tim, u apelantovom slučaju zadatak Osnovnog suda jeste utvrditi je li tuženi zaista odgovoran za štetu, te koji iznos je tuženi dužan isplatiti na ime nastale štete. Dakle, parnični postupak povodom apelantove tužbe je spor građanskopravne prirode u kojem se utvrđuju apelantova građanska prava, pri čemu je apelant zainteresiran da se konačna odluka o njegovom tužbenom zahtjevu donese u razumnom roku. Stoga je u apelantovom slučaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

24. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se prema praksi Evropskog suda za ljudska prava razumnost trajanja postupka ocjenjuje u okviru svih okolnosti predmeta, uzimajući u obzir posebno složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, s jedne strane, i suda i javnih vlasti s druge strane, kao i važnost onoga što se za podnosioca aplikacije dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vernillo protiv Francuske, presuda od 20. februara 1981. godine, serija A, broj 198, stav 30; Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. jula 1983. godine, stav 24). Period koji se uzima u obzir

25. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka, gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti - u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95,

ECHR 1998-VIII).

26. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju postupak počeo 31. maja 2001. godine kada je apelant podnio tužbu protiv tuženog radi naknade štete. Period u kojem je pokrenut navedeni postupak spada u nadležnost Ustavnog suda, s obzirom na to da je on započeo nakon 14. decembra 1995. godine, tj. nakon što je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Ustavni sud konstatira da je predmet okončan donošenjem Rješenja Osnovnog suda broj P-1302/01 od 13. februara 2007. godine, a koje je postalo pravosnažno 27. marta 2007. godine i da je trajao pet godina, osam mjeseci i 13 dana.

a) Složenost predmeta

27. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u svjetlu činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora izvesti i procijeniti u svjetlu pravne prirode spora.

28. Postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da Osnovni sud utvrdi da mu je tuženi dužan isplatiti na ime štete uzrokovane saobraćajnom nezgodom iznos od 4.990 KM, te mu naknaditi troškove parničnog postupka.

29. U konkretnom slučaju, spor se odnosi na naknadu štete. Takav spor, prema mišljenju Ustavnog suda, s obzirom na dokaze koje je potrebno izvesti i činjenice koje je potrebno utvrditi, ne bi trebao biti naročito složen.

b) Apelantovo ponašanje

30. Ustavni sud ističe da u građanskim predmetima donošenje odluke u razumnom roku ovisi o ponašanju strane koja učestvuje u postupku (vidi Odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava broj 11541/85 od 12. aprila 1989. godine, O.I. 70).

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati je li apelant svojim ponašanjem utjecao da se predmet ne završi u razumnom roku. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo konstatira da je apelant podnio tužbu 31. maja 2001. godine, i da je svojim dopisima od 7. aprila, 8. maja 2003. godine, 25. maja i 6. decembra 2004. godine, 8. i 26. augusta 2005. godine, te 6. februara i 4. aprila 2006. godine urgirao u Osnovnom sudu zakazivanje rasprave u predmetu P-1302/01. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelant nije doprinio dužini postupka, niti je preduzimao bilo kakve radnje koje bi eventualno mogle rezultirati odugovlačenjem postupka.

c) Ponašanje suda

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo na konačnu odluku u razumnom roku u postupku utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Na državama ugovornicama je da svoj pravni sistem organiziraju tako da njihovi sudovi mogu ispuniti ovaj zahtjev (vidi Evropski sud za ljudska prava, Rugliese (II) protiv Italije, presuda od 24. maja 1991. godine, A-206-A, str. 10. i 11, stav 19).

33. Kada je riječ o ponašanju Osnovnog suda, Ustavni sud konstatira da je sud nakon pet godina i skoro devet mjeseci od prijema tužbe zakazao i održao ročište 13. februara 2007. godine, na kojem je konstatirao da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena. Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije uzeo predmet u rad ni nakon apelantovih urgencija od 7. aprila i 8. maja 2003. godine, kao ni nakon što je apelant 25. maja 2004. godine uredio tužbu u skladu sa članom 53. novog ZPP-a, te nakon toga urgirao 6. decembra 2004. godine, 8. i 26. augusta 2005. godine, te 6. februara i 4. aprila 2006. godine. Dakle, sud u periodu od nepunih šest godina nije zakazao niti jedno ročište. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema razumnog obrazloženja za odugovlačenje postupka u periodu od podnošenja tužbe do 13. februara 2007. godine, do kada je sud održao samo jedno ročište na kojem je konstatirao da je tužba povučena.

34. Ustavni sud, nadalje, primjećuje da Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju nije dao razloge kojim bi nastojao opravdati nepostupanje u predmetu, već je dostavio izjašnjenje postupajućeg sudije iz kojeg se vidi da je predmetni sudija počeo sa funkcijom i radom 3. maja 2006. godine, kao dodatni sudija, kada je zadužen sa velikim brojem predmeta i između ostalih i sa predmetom broj P-1302/01. Preopterećenost sudova se, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud je svjestan činjenice da, općenito gledajući, sudovi u Bosni i Hercegovini, pa i Osnovni sud u Banjoj Luci, imaju veliki broj neriješenih predmeta. Međutim, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija čini sastavni dio pravnog sistema Bosne i Hercegovine, što je propisano članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, pa je dosljedno tome država obavezna svim licima pod svojom jurisdikcijom osigurati prava i slobode utvrđene u Evropskoj konvenciji, te svoj pravni sistem organizirati tako da osigura usklađenost sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i zahtjev za suđenje u razumnom roku. Formalno, odredbama Zakona o parničnom postupku, kojima su određeni rokovi u kojima su sudovi dužni preduzimati određene radnje u postupku, Bosna i Hercegovina je ispunila ovaj zahtjev.

35. Evropski sud za ljudska prava u predmetu Zimmermann i Steiner od 13. jula 1983. godine je zaključio da privremeni zaostatak u poslovanju suda ne povlači međunarodnu odgovornost države, pod uvjetom da država preduzme djelotvorne i hitne mjere za otklanjanje takve situacije. Međutim, u konkretnom slučaju, očigledno je da nadležni organi Republike Srpske nisu preduzeli konkretne, ne samo formalne već i suštinske mjere na rješavanju problema koji se tiču velikog broja predmeta pred Osnovnim sudom. Naime, premda su Zakonom o parničnom postupku propisani konkretni rokovi za preduzimanje svake pojedine procesne radnje, očigledno da se Osnovni sud u apelantovom slučaju nije kretao u okviru propisanih rokova, već je upravo u znatnoj mjeri odstupao od njih.

36. Ustavni sud podsjeća da je u apelantovom slučaju tužba podnesena 2001. godine, da su se od podnošenja tužbe do danas mijenjali propisi kojim se regulira parnični postupak, budući da je do 2003. godine u primjeni bio Zakon o parničnom postupku SFRJ, koji je preuzet i primjenjivao se sve do stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku Republike Srpske koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su odredbama novog Zakona o parničnom postupku, koji je stupio na snagu 1. augusta 2003. godine i koji se prema odredbi člana 454. Zakona o parničnom postupku primjenjuje i na apelantov slučaj, propisani konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebao biti okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Međutim, Ustavni sud konstatira da je Osnovni sud nakon apelantovih brojnih urgencija napokon održao ročište 13. februara 2007. godine na kojem je rješenjem konstatirao da je tužba povučena.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se poziva na svoj stav iznesen u Odluci U 23/00 od 2. februara 2001. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 10/01) koji u svom relevantnom dijelu glasi: «Ukoliko sud ne donese odluku u meritumu u roku od pet godina a da ne iznese bilo kakvo opravdanje, dolazi do kršenja apelantovog prava na utvrđivanje njegovih/njezinih prava putem suda u razumnom roku[...]». Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navedeni propusti suda za posljedicu imali kršenje apelantovog prava na pravično suđenje u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencija prema kojim «svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku» na način da se svakom garantira da u razumnom roku i putem sudske odluke okonča nesigurnost u kojoj se nalazi u pogledu svog položaja, a radi ostvarenja pravne sigurnosti kao osnovnog principa svakog modernog pravnog sistema. U konkretnom slučaju, to je izostalo, budući da je prvostepena odluka donesena u postupku pred Osnovnim sudom koji je trajao od 31. maja 2001. godine, kao dana podnošenja tužbe, do 13. februara 2007. godine kada je Osnovni sud donio rješenje kojim je utvrdio da je tužba povučena jer uredno obaviješteni apelantov punomoćnik nije pristupio na pripremno ročište, a tuženi se nije upustio u raspravljanje. Dakle, Ustavni sud uočava da Osnovni sud nije donio konačnu odluku za pet godina i gotovo devet mjeseci i smatra da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može pripisati isključivo Osnovnom sudu, koji nije ponudio bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.

38. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju nedonošenje odluke u navedenom vremenskom periodu dovelo do štetnog utjecaja na ostvarivanje apelantovog prava i da je došlo do povrede prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati preduzimanje bilo kakvih konkretnih mjera u ovom slučaju, osim u odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju.

Ostali navodi

39. U svjetlu zaključka u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da nije neophodno posebno razmatrati navodne povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije Pitanje kompenzacije

40. Apelant je zatražio naknadu štete zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u simboličnom smislu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

41. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM. Stoga, Ustavni sud smatra da ukupan iznos koji apelantu treba isplatiti na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u postupku, iznosi 900,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Republika Srpska u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

42. Nedonošenjem odluke redovnog suda u vremenskom periodu od pet godina i devet mjeseci nakon podnesene tužbe u parničnom postupku za naknadu štete, bez ikakvog obrazloženja za takvo postupanje, predstavlja kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

44. Prema članu VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2382/06 (D. Ć.) | Sudska praksa | Aktio