Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-354/08 (B. B.)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-354/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP 354/08, rješavajući apelaciju Branislava Burgića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branislava Burgića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-Kž-07-000103 od 10. decembra 2007. godine, i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 096-0-K-07-000175 od 30. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branislav Burgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koga zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je, 30. januara 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-0-Kž-07-000103 od 10. decembra 2007. godine, i Presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 096-0-K-07-000175 od 30. augusta 2007. godine. Apelant je tražio donošenje privremene mjere kojom će se apelantu odložiti izdražavanje kazne zatvora, odnosno ukoliko u međuvremenu apelant bude upućen na izdržavanje da se pusti na slobodu do konačne odluke Ustavnog suda.
2. Presudom Osnovnog suda, broj 096-0-K-07-000175 od 30. augusta 2007. godine, apelant je oglašen krivim za izvršenje krivičnog djela razbojništva u pokušaju iz člana 283. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: KZ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u koju mu se ima uračinati vrijeme provedeno u protvoru.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je apelant, 27. aprila 2007. godine, oko 21,00 čas, sa ciljem pribavljanja imovinske koristi ušao u otključanu kuću oštećenog, gdje je u hodniku zatekao oštećenog kojeg je udario u predjelu lica, nanijevši mu lake tjelesne povrede, kojom prilikom je od njega tražio zlato i novac. Nakon što se oštećeni snašao, odgurnuo je apelanta od sebe i istrčao iz kuće pozivajući komšije u pomoć, te pobjegao u nepoznatom pravcu. U toku postupka sud je saslušao apelanta, oštećenog i veliki broj svjedoka. Sud je utvrdio da je kritičnog događaja oštećeni komšijama i policiji opisao do tančina lice koje je bilo u njegovoj kući i koje mu je tražilo novac i zlato. Nakon toga u zgradi policije, u drugom pokazanom albumu fotografija oštećeni je prepoznao lice za koje je rekao da je 80% siguran da je to lice koje ga je napalo u kući, te je nakon što mu je pokazana uvećana fotografija rekao da je 100% siguran da je to lice. Prilikom prepoznavanja oštećeni je prepoznao osobu sa rednim brojem 4 kao osobu koja je bila u njegovoj kući. Osim toga, iz iskaza drugih svjedoka sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Sud nije poklonio vjeru, odnosno djelomično je poklonio vjeru iskazima svjedoka, prijatelja apelanta, za koja je smatrao da su prilagođena odbrani apelanta.
4. Rješavajući o žalbi apelanta Apelacioni sud donio je Presudu, broj 097-0-Kž-07-000103 od 10. decembra 2007. godine, kojom je djelomično uvažio žalbu apelanta i prvostepenu peresudu preinačio u odluci o kazni, tako da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.
5. U obrazloženju presude sud je naveo da ne prihvata prigovor žalbe apelanta da prvostepena presuda ne sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, te je utvrdio da je prvostepeni sud sve dokaze kao i odbranu optuženog ocijenio savjesno. Prema ocjeni Apelacionog suda radnja prepoznavanja je urađena u skladu sa zakonom, te nema logički prihvatljivih razloga da sumnja u objektivnost i nepristrasnost policajaca koji su obavili tehnički dio posla vezanu za radnju prepoznavanja. Sud je takođe prihvatio kao opravdane razloge koje je naveo prvostepeni sud zbog kojih nije poklonio vjeru iskazu određenih svjedoka. Međutim, Apelacioni sud je našao da je apelantu izrečena preteška kazna, te je našao da je kazna zatvora od osam mjeseci dovoljna da se prema apelantu ostvari svrha kažnjavanja.
6. Apelant se žali da je navedenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, koje je zagarantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a iz razloga što, prema navodima apelanta, prepoznavanje nije izvršeno u skladu sa zakonom i pravilima postupka. Naime, apelant navodi da je njegova pločica sa brojem 4 bila različita od pločica ostalih lica koja su učestvovala u prepoznavanju, označenih brojevima 1,2,3 i 5. Takođe, apelant navodi da su sva ostala lica dovodena na prepoznavanje imala svijetle pantalone i jakne, samo je on prilikom prepoznavanja bio u tamnim pantalonama i bez jakne. Osim toga, oštećenom su u policijskoj stanici pokazana samo 2 albuma fotografija mogućih osumnjičenih, iako je mnogo više tih albuma i svi su mu trebali biti pokazani. Takođe, apelant se žali da je sud uzeo kao vjerodostojnu izjavu svjedoka datog u policiji, a ne njegov iskaz dat na glavnom pretresu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
8. Pri ispitivanju dopustivosti predmeta Ustavni sud, prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud konstatira da je Osnovni sud proveo postupak, izveo dokaze i primjenom važećih materijalno-pravnih propisa donio presudu kojom je apelanta oglasio krivim za krivično djelo razbojništva iz člana 283. stav 1. KZ, te ga osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine pri čemu je u obrazloženju presude taj sud dao jasne i nedvosmislene razloge za takvu odluku.
10. Ustavni sud dalje konstatira da je Apelacioni sud po provedenom postupku djelimično uvažio žalbu apelantovog branioca, te preinačio presudu Osnovnog suda u odluci o kazni pa je apelant za navedeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. U obrazloženju te odluke dati su razlozi koji su rukovodili Apelacioni sud prilikom umanjenja kazne i razlozi za potvrđivanje prvostepene presude.
11. Ustavni sud konstatuje da iz navoda apelacije proizilazi da apelant povredu svog ustavnog prava na pravično suđenje vidi u tome što su redovni sudovi i policija nezakonito proveli određene radnje (radnju prepoznavanja) i pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo. Međutim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva,presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Apelacioni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatira da su sudovi detaljno obrazložili zašto ti apelantovi prigovori nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari nalazeći da je apelant na način naveden u izreci presude počinio predmetno krivično djelo. Sudovi su u dvije instance razmotrili odbranu apelanta, i istu cijenili u vezi sa ostalim provedenim dokazima, te dali razloge zašto ista nije mogla uticati na donošenje drugačije odluke, što je po shvatanju Ustavnog suda u skladu sa Zakona o krivičnom postupku i standardima člana 6. Evropske konvencije. Budući da je sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza, utvrdio da je apelant počinio krivično djelo razbojništva iz člana 283. stav 1. u vezi sa člnom 28. KZ, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje da je u apelantovom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović