Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1037/06 (H. M.)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1037/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-1037/06, rješavajući apelaciju Huseina Mehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Mehića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-
1037/2005, od 31. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Mehić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Žepča, zastupan po Edinu Hrnjiću, advokatu iz Doboja, podnio je 5. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1037/2005, od 31. januara 2006. godine.
2. Presudom Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-1037/2005, od 31. januara 2006. godine, potvrđena je Presuda Općinskog suda u Zenici, broj P.113/04-Z, od 24. juna 2005. godine, kojom je odbačena tužba apelanta u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa iz radnog odnosa, dok je u ostalom dijelu tužba odbijena. Apelant je, naime, tužbom zahtijevao inter alia da se utvrdi da mu nije prestao radni odnos kod tuženog, da se obaveže tužitelj da ga vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi uz uspostavu svih prava iz radnog odnosa počev od 30. aprila 1996. godine, te da tužena isplati apelantu novčane naknade po osnovu neisplaćenih plata za period od 8. marta 2001. godine do obavljenog vještačenja, sa pripadajućom zateznom kamatom. Razlog za tužbu je bila Odluka tuženog, IP „Krivaja“ d.d. Zavidovići, kojom je apelantu prestao radni odnos. Istom odlukom, apelant je bio dužan da se javi u D.P.P. „Krivaja-Žepče“ dana 30. decembra 2003. godine radi zasnivanja novog radnog odnosa sa ovim preduzećem. Do ove Odluke došlo je tako što je apelantu, koji je, inače, imao status radnika na čekanju od 1996. godine, ponuđeno da mu prestane radni odnos kod tuženog, a da isti zasnuje kod „Krivaja-Žepče“ d.o.o. Žepče. Osnov ove ponude su bile organizacijske promjene oba preduzeća, te 5. aprila 2001. godine potpisani Protokol između tužene i „Krivaje-Žepče“ d.o.o. Žepče, a uz posredovanje Agencije za privatizaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu kojeg je regulisan pravni status „Krivaja-Žepče“ d.o.o. Žepče, kao pravnog slijednika dijela preduzeća tuženog, te na osnovu kojeg je preuzeo obavezu zapošljavanja određenog broja radnika, između ostalih, i apelanta. Prema stanju spisa, „Krivaja-Žepče“ d.o.o. Žepče nije nikada zaposlilo apelanta.
3. U svojoj presudi, Općinski sud u Zenici obrazložio je da je apelant imao status radnika na čekanju od 1996. godine kod tuženog. Relevantnim odredbama Zakona o radu, a, prije svega, članom 143., apelantu je ex lege prestao radni odnos sa danom 5. majem 2000. godine, s obzirom da tuženi, u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog člana, apelanta nije pozvao u radni odnos. Samim tim, pobijana Odluka o prestanku radnog odnosa ima samo deklaratoran karakter, a apelant nema pravni interes da pobija ovu odluku i da zahtijeva vraćanje u radni odnos.
4. U apelaciji, apelant tvrdi da je došlo do diskriminacije, zabranjene po članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na rad i ostalim pravima koja proističu iz rada. Navodi da diskriminacija leži u činjenici da je svim radnicima, koji su radili u poslovnoj jedinici u Žepču, uključujući apelanta, uskraćeno pravo na rad, dok je svim radnicima, koji su radili u poslovnoj jedinici u Zavidovićima omogućeno uživanje tog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
6. Predmet spora pred sudovima je bio, prema navodima apelanta u tužbi, tvrdnja da mu nije prestao radni odnos kod tuženog, te, samim tim, obaveza tuženog da mu uspostavi prava iz radnog odnosa. Apelant, u apelaciji, ističe, s jedne strane, da je tuženi diskriminirao apelanta zbog činjenice da je svim radnicima, koji su radili u poslovnoj jedinici u Žepču, uključujući apelanta, uskraćeno pravo na rad, dok je svim radnicima, koji su radili u poslovnoj jedinici u Zavidovićima omogućeno uživanje tog prava. Drugim riječima, radnici, sa mjestom boravka u Zavidovićima, imali su pravo da ostanu da rade kod tuženog, dok su radnici, sa mjestom boravka u Žepču, dobili otkaz.
7. Ustavni sud smatra da su navodi apelanta prima facie neosnovani, iz slijedećih razloga. Prije svega, po stanju spisa, apelant nije nikada iznio pred nadležne redovne sudove tvrdnju diskriminacije po mjestu boravka radnika. Ovaj navod iznesen je, prvi put, pred Ustavnim sudom. Samim tim, redovni sudovi nisu imali mogućnost da se meritorno izjasne o ovim navodima. Ustavni sud ponavlja da je predmet spora tvrdnja apelanta da su sudovi protivzakonito dali otkaz apelantu, te da njegov radni odnos nije prestao. Nadalje, apelant se žali da „Krivaja-Žepče“ d.o.o. Žepče nije nikada zaposlila apelanta, mada jeu, na osnovu potpisanog Protokola (vidi tačku 2. ove Odluke), bila na to obavezna. Međutim, ovi navodi nisu, također, bili predmet spora pred redovnim sudovima. Također, Ustavni sud uviđa da je apelant dobio Odluku o prestanku radnog odnosa na osnovu prethodnog dogovora sa tuženim, prema tome, uz suglasnost volje apelanta. Drugim riječima, apelantu je dogovorno prestao radni odnos. Postojanje pristanka za ovakvu odluku, isključuje bilo kakvu diskriminaciju. Konačno, Ustavni sud ne primjećuje da postoji bilo kakav propust od strane tuženog u vezi sa dogovorom. Ovo iz razloga, prije svega, što nije tuženi taj koji nije ispoštovao svoj dogovor, već „Krivaja-Žepče“ d.o.o. Žepče (što sam apelant i navodi), a parnični postupak protiv ovog pravnog subjekta, radi ispunjenja preuzetih obaveza, po stanju spisa, nije nikada vođen.
8. Na osnovu navedenog, za Ustavni sud je izlišno raspravljati da li je apelantu prestao radni odnos po članu 143. Zakona o radu ili ne, jer to što apelant tvrdi u apelaciji je, iz navedenih razloga, očigledno neosnovano. Također, iz istih razloga, Ustavni sud ne vidi razloga da se upušta u pitanje da li je tvrdnja o diskriminaciji apelanta osnovana.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Hatidža Hadžiosmanović