Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1081/06 („Unis“ – Fabrika cijevi a.d. Derventa)

Odluka donesena 11. 03. 2008.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1081/06

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 03. 2008.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-1081/06, rješavajući apelaciju „Unis“ – Fabrika cijevi a.d. Derventa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Unis“ – Fabrika cijevi a .d. Derventa podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-779/05, od 3. februara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Unis“ – Fabrika cijevi a.d. Derventa (u daljnjem tekstu: apelant), iz Dervente, zastupan po Neđi Draškoviću, advokatu iz Bijeljine, podnio je 7. aprila 2006. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-779/05, od 3. februara 2006. godine.

2. Činjenice ovog predmeta mogu se sumirati na slijedeći način. Slavko Mikač je zaposlenik apelanta. U toku 2001. godine, Slavko Mikač je pretrpio povredu na radu, zbog koje je, nakon deset mjeseci bolovanja, nastavio raditi kao zaposlenik sa smanjenom radnom sposobnošću. U toku 2002. godine, pokrenuo je parnični postupak za naknadu štete, u ukupnom iznosu od 21.000 KM. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda u Derventi, broj Rs-59/03, od 18. jula 2005. godine, usvojena je tužba, te je naloženo apelantu da isplati tužitelju za fizičke bolove i pretrpljeni strah iznos od po 2.400 KM, za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne sposobnosti iznos od 4.000 KM, za duševne bolove zbog unakaženosti iznos od 800 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, od dana presuđenja do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.475,50 KM. Konačnom Presudom Okružnog suda u Doboju, a koja je predmet ove apelacije, djelimično je prihvaćena žalba tako što je presuda ukinuta u dijelu kojim je odlučeno o obavezi apelanta da isplati tužitelju štetu za duševne bolove zbog umanjenja opšte životne sposobnosti iznos od 4.000 KM, kao i o odluci o troškovima postupka. U tom dijelu, predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu, žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena.

3. Apelant tvrdi da je osporenom Presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da su sudovi morali prihvatiti prigovor zastare u smislu člana 105. stav 2. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 41/00, 26/01, 47/02, 38/03 i 66/03), koji propisuje rokove za pokretanje postupka za zaštitu prava iz radnog odnosa (subjektivni jedna godina i objektivni tri godine), te da je, samim tim, u konkretnom slučaju, bilo nedozvoljeno primijeniti zastarne rokove iz Zakona o obligacionim odnosima (član 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03)). Apelant se poziva na stav Ustavnog suda utvrđen u Odluci AP 459/04.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

5. Ustavni sud, prije svega, uviđa da je protiv apelanta pokrenut postupak naknade štete. Obaveza apelanta da isplati novčanu naknadu zbog materijalne i nematerijalne štete spada u djelokrug zaštite člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Samim tim, potvrđuje se i primjena člana 6. Evropske konvencije, jer se radi o „građanskoj obavezi“ apelanta. Razlog za tvrdnju da je došlo do povrede navedenih ustavnih prava leži u činjenici da je apelantu, arbitrarnom primjenom propisa, odbijen prigovor zastare tužbenog zahtjeva i nametnuta obaveza plaćanja naknade štete. Arbitrarnost ovakve odluke u vezi sa računanjem zastarnih rokova u pogledu naknade štete zasniva na tvrdnji da su sudovi morali primijeniti zastarne rokove iz Zakona o radu, a ne Zakona o obligacionim odnosima. Razlika između ovih rokova leži u činjenici da Zakon o radu predviđa subjektivni rok od godinu dana od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, a Zakon o obligacionim odnosima predviđa subjektivni rok zastare od tri godine od dana saznanja za štetu i štetnika i objektivni rok od pet godina. Ako bi se prihvatilo tumačenje apelanta, a uzimajući u obzir činjenicu da se štetni slučaj desio 21. februara 2001., a tužba je podnijeta 15. oktobra 2002. godine, apelantov prigovor bi bio osnovan. U protivnom, tužba tužitelja podnijeta je blagovremeno.

6. Ustavni sud se, prije svega, poziva na svoj stav zauzet u Odluci broj U-49/02 (od 28. novembra 2003. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 6/04, tačka 43) prema kojem prigovor zastare tužbenih zahtjeva predstavlja inherentno ograničenje u pogledu ostvarivanja građanskih prava (vidi aplikaciju bivšoj Evropskoj komisiji za ljudska prava broj 13674/88 od 14. aprila 1989. u predmetu Cyril Albert Warner protiv Velike Britanije). Institut zastare je potreban da bi se osigurao princip pravne sigurnosti. Naime, država ima interes da se zadrže pravni odnosi koji su trajali određen vremenski period. Osim toga, institut zastare treba da pozitivno utiče protiv nemarnosti u ostvarivanju prava. Pri konkretnom reguliranju ovog pitanja, a prije svega određivanja roka zastare, zakonodavac uživa određenu slobodu procjene (presuda Evropskog suda za ljudska prava, Ashingdane protiv Velike Britanije, od 28. maja 1985, serija A, broj 93, stav 57). Zakonodavac ne smije ovo pitanje tako regulirati da suštinski onemogući ili neopravdano oteža ostvarivanje ovih prava“.

7. Naknada štete je, kao pravni institut, principijelno regulisana Zakonom o obligacionim odnosima. To je tipični obligacionopravni odnos, koji nastaje po sili zakona. Prema tome, taj Zakon predstavlja materijalnopravnu osnovu za odlučivanje u svim onim slučajevima u kojima nije drugim zakonom specifična naknada štete regulisana u materijalnopravnom smislu. Kada bi to bio slučaj, taj drugi zakon predstavljao bi lex specialis u odnosu na Zakon o obligacionim odnosima i imao bi prednost u primjeni. Upravo iz ovog obrazloženja proizilazi i činjenica da su pravila o zastarjelosti iz Zakona o obligacionim odnosima supsidijarne prirode, jer se ona primjenjuju samo ako određenim zakonom, koji reguliše izvjesnu pravnu oblast, nije određeno vrijeme unutar kojeg je potrebno podnijeti tužbu ili izvršiti određenu radnju pod prijetnjom gubitka prava (član 370. Zakona o obligacionim odnosima). Ustavni sud naglašava da naknada štete zbog posljedica nesreće na radu, u materijalnopravnom smislu, nije regulisana Zakonom o radu. Ovo je i pravno logično, jer to nije tipična materija koja proizilazi iz radnog odnosa (član 104. stav 1. Zakona o radu), te koja bi se trebala isključivo regulisati radnopravnim propisom, materijalnopravnog karaktera, kao što je zasnivanje, prekid ili otkaz radnog odnosa, naknada za rad, pravo na godišnji odmor, itd. Tačno je da član 64. stav

1. Zakona o radu pripisuje obavezu poslodavca za naknadu štete zaposleniku zbog posljedica nesreće na radu. Ipak, stav 2. istog člana, također, upućuje na „opšta pravila odgovornosti“, koja su regulisana u Zakonu o obligacionim odnosima. Na osnovu navedenog, pravilan je stav Okružnog suda da je zastarjelost konkretnog tužbenog zahtjeva trebalo cijeniti u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima.

8. Konačno, neosnovan je navod apelanta da je Presuda Okružnog suda u koliziji sa praksom Ustavnog suda u predmetu AP 459/04. Taj predmet se, naime, odnosi na parnični spor u vezi sa dugom po osnovu rada, zimnice, regresa i ogrijeva za period, a ne naknadom štete. Ta prava (naknada za rad, zimnice, regresa i ogrijeva) su tipična prava iz radnog odnosa i regulisana su, u materijalnopravnom smislu, Zakonom o radu i kolektivnim ugovorom. Štaviše, Ustavni sud naglašava da je ovakav stav u skladu sa njegovom dosadašnjom praksom, po kojoj se naknada štete po osnovu radnog odnosa računa po Zakonu o obligacionim odnosima (vidi AP-239/03, od 30. novembra 2004. godine, tačka 24).

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Hatidža Hadžiosmanović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1081/06 („Unis“ – Fabrika cijevi a.d… | Sudska praksa | Aktio