Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1798/06 (I. H.)
Odluka donesena 11. 03. 2008.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Propisano zakonom
- Otpremnina
- Radni odnos
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Mato Tadić, Hatidža Hadžiosmanović, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1798/06
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 03. 2008.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Hatidža Hadžiosmanović, potpredsjednici Miodrag Simović i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Krstan Simić, na sjednici održanoj 11. marta 2008. godine, u predmetu broj AP-1798/06, rješavajući apelaciju Ismeta Hebiba, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismeta Hebiba podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar, broj 007-0-Gž- 06-000366 od 6. aprila 2006. godine, i Presude Općinskog suda Mostar, broj P-547/03-I od 9. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismet Hebib (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zlatan Dizdar, advokat iz Mostara, podnio je, 16. juna 2006. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar(u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-06-000366 od 6. aprila 2006. godine, i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-547/03-I od 9. januara 2006. godine.
2. Apelant je, 24. aprila 2003. godine, podnio tužbu Općinskom sudu kojom je tražio da mu «Soko»-Zrakoplovstvo d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), na ime otpremnine zbog odlaska u penziju, isplati nakandu u iznosu od 1.285,26. KM
3. Presudom Općinskog suda, broj P-547/03-I od 9. januara 2006. godine, u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza u toku postupka utvrdio da je apelant bio zaposlenik tuženog 35. godina, sve do početka ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini, da je apelant tokom 1993. godine od januara do aprila bio povremeno radno angažovan kod tuženog i da nakon toga perioda tuženi nije pozivao apelanta radi radnog angažovanja. Utvrđeno je, takođe, da apelant nije tražio da reguliše svoj radni status kod tuženog, niti se obraćao tuženom radi ostvarenja prava iz člana 143. Zakona o radu. Nadalje, Općinski sud konstatuje kako je nesporno da je Rješenjem Filijale službe Društvenog Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Bosne i Hercegovine od 15. oktobra 2001. godine apelantu priznato pravo na prijevremenu starosnu penziju. Iz istog rješenja očigledno je da je apelant kod tuženog ostvario 35. godina radnog staža i da je kao poslednja godina njegovog rada evidentirana 1991. godina. Prema tome, zaključuje Općinski sud, apelant nije iz radnog odnosa otišao u penziju, nego je to pravo ostvario mimo radnog odnosa i po propisima Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju i dokupom staža. Obzirom da se pravo na otpremninu prilikom odlaska radnika u penziju u visini tri prosječne plate ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine ili tri poslednje obračunate plate radnika kod poslodavca, ako je to povoljnije za radnika, stiče na izričit način u smislu odredbe člana 18. Zakona o platama i drugim ličnim primanjima radnika pod uslovom da radnik odlazi u penziju iz radnog odnosa, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Takođe, Općinski sud konstatuje da je apelant propustio da ostavri otpremninu u smislu člana 143. Zakona o radu, jer se u zakonom predviđenom roku nije obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa.
4. Kantonalni sud je donio Presudu, broj 007-0-Gž-06-000366 od 6. aprila 2006. godine, kojom je odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenice i pravilno primjenio materijalno pravo. Ocjenjujući primjenu materijalnog prava u prvostepenoj presudi, Kantonalni sud podsjeća da su u relevantno vrijeme na snazi bili Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa i Zakon o radnim odnsoima iz 1990. godine kojima nije bilo regulisano pravo na otpremninu. Ovo pravo bilo je regulisano Opštim republičkim kolektivnim ugovorom takođe iz 1990. godine i to tako da je radniku pravo na otpremninu pripadalo u trostrukom iznosu prosječne plate isplaćene u privredi SRBiH u prethodna tri mjeseca, odnsono tri prosječne mjesečne plate radnika, ako je to za njega povoljnije. Na osnovu navedenih propisa pravo na otpremninu bilo je priznato samo radnicima koji iz radnog odnosa odlaze u penziju. Obzirom da apelant nije otišao u penziju iz radnog odnosa, niti se tuženom obraćao u smislu odredbe člana 143. Zakona o raduu da bi stekao status radnika na čekanju i time ostvario pravo na otpremninu, Kantonalni sud smatra da je Općinski sud pravilno primjenio materijalno pravo i donio na zakonu zasnovanu presudu.
5. Nezadovoljan ishodom postupka pred redovnim sudovima, punomoćnik apelanta podnio je apelaciju Ustavnom sudu. U apelaciji ponavlja navode iznesene u toku postupka pred redovnim sudovima kojima osporava utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnih propisa. Posebno ističe da je stav sudova, kako je finansijsko vještačenje provedeno na prijedlog apelanta bilo nepotrebno i da je vještačenjem prouzrokavim troškovima morao voditi računa sam apelant, diskriminatoran, jer su navodno, takva vještačenja provođena u drugim sličnim postupcima. Navodi i da je sud trebao još na pripremnom ročištu utvrditi da li apelantova tužba ima osnova ili ne, kao i da je apelant, kao stranka, dao iskaz na sudu, ali da mu sud nije postavljao nikakva pitanja, što također smatra diskriminatornim, jer je na taj način apelant onemogućen da se «brani». Smatra da odluke sudova nisu donesene u razumnom roku, jer je postupak trajao tri godine, čime su mu povrijeđena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su po njegovom mišljenju redovni sudovi, prilikom donošenja osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud je u brojnim ranijim odlukama zaključio da nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, apelant je, nakon što je pokrenuo sudski postupak u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u dva stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primjenili važeće materijalno-pravne propise, te u konačnom ishodu donijeli odluku kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba da mu tuženi na ime otpremnine zbog odlaska u penziju isplati naknadu od 1.285,26. KM. sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe. Redovni sudovi su kao nesporno utvrdili da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog i da mu je radni odnos prestao 3. aprila 1992. godine, da nakon toga apelant nije više bio u radnom odnosu kod tuženog, da apelant nije podnosio zahtjev tuženom radi regulisanja radno pravnog statusa u smislu člana 143. Zakona o radu i da se 9. novembra 1996. godine penzionisao izvan radnog odnosa, koristeći mogućnosti regulisanja penzije propisane u Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju. Na osnovu ovih utvrđenih činjenica redovni sudovi su zaključili da se apelant nije penzionisao iz radnog odnsoa kod tuženog, te da mu iz tog razloga i ne pripada pravo na otpremeninu, koje pravo je prema propisima važećim kako u doba penzionisanja apelanta, tako i kasnije donesenim propisima, pripada radniku prilikom odlsaka u penziju samo ukoliko u penziju odlazi iz radnog odnosa.
10. Presude redovnih sudova su jasno, logično, uvjerljivo i detaljno obrazložene, kako u pogledu dokaza koji su provedeni, tako i u pogledu utvrđenih činjenica, procesnih i materijalnih zakona koje su primjenili. Ustavni sud ne može naći bilo kakve elemente koji bi ukazali da je relevantni zakon proizvoljno primijenjen, jer su redovni sudovi u presudama kojima je odlučeno o svim elementima relevantnim za donošenje presuda dali detaljno obrazloženje svojih odluka, pri tome uzimajući u obzir i obrazlažući svoja postupanja i odluke u kontekstu i žalbenih razloga apelanta.
11. Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta ishodom sudskog postupka i drugačije tumačenje pojedinih odredbi zakona, ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Apelant se žali i na povredu prava na razumnu dužinu postupka u pogledu donošenja konačne odluke u pogledu njegovog tužbenog zahtjeva. Međutim, Ustavni sud smatra da period od manje od tri godine koliko je proteklo od dana podnošenja tužbe do donošenja presude od strane Kantonalnog suda ne predstavlja period čija bi dužina trajanja mogla dovesti do povrede prava na razumnu dužinu postupka iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, pored navedene dužine trajanja postupka evidentno je da apelant nije ispravno označio tuženog pa je bilo potrebno da se utvrdi ko je pravni sljedbenik tuženog, što je, svakako, uticalo na dužinu postupka. Ustavni sud primjećuje da je precizirana tužba dostavljena sudu od strane apelanta tek 9. marta 2005. godine. Nadalje, apelant je, po ocjeni Kantonalnog suda, potpuno nepotrebno predložio provođenje vještačenja po vještaku finansijske struke na okolnost visine tri prosječne mjesečne plate kako bi se odredila visina otpremnine, a koji prijedlog sud na pripremnom ročištu nije mogao odbaciti, jer bi na taj način strankama stavio do znanja kako će odlučiti. Stoga, s obzirom na navedeno, Ustavni sud primjećuje da je od dana preciziranja tužbe do donošenja prvostepene presude Općinskog suda proteklo tek 9 mjeseci. Kantonalni sud je povodom izjavljene žalbe apelanta na odluku Općinskog suda donio odluku u narednih 4 mjeseca, dakle u roku koji se ni na koji način ne može smatrati nerazumno dugim.
13. Uzevši u obzir prethodno izneseno kao i činjenicu da apelant osim paušalne tvrdnje da odluka nije donesena u razumnom roku, nijednim dokazom, činjenicom ili navodom nije ukazao ili učinio vjerovatnim da su sudovi nepotrebno odugovlačili donošenje odluke, Ustavni sud smatra da odlaganje u postupanju po predmetu apelanta nije prešlo granice „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da je dužina trajanja postupka bila srazmjerna okolnostima konkretnog slučaja.
14. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je utvrdio da se apelant nije konkretno pozvao na neki od principa sadržanih u članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U apelaciji se apelant žali i na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o povredi navedenih prava po bilo kom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na koja se poziva paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenih prava, te da su njegovi navodi o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Hatidža Hadžiosmanović